Pišem vam ovo pismo kao Bosanka i Hercegovka, muslimanka, jer ne osjećam se Bošnjakinjom otkako se sav kukolj ovog društva počeo izjašnjavati tako na izbornim listama. Ako već biram neku pripadnost, najviše se nadam da sam pripadnica ummeta, onog ummeta u kojeg spadaju Iranci, Francuzi, Somalijci, Amerikanci Kinezi, odnosno da spadam među one koji slijede riječi i djela Poslanika s.a.w.s.
Kako se i vi obratite meni pred svaki Bajram govorom ili prigodnim pismom u medijima, ili mi po cijeli dan izlazite na početnoj stanici Facebook profila, pristojnost mi nalaže da i ja vama pismo napišem i uputim čestitke za Hižaslav ili Bajram, ni sama više ne znam kako mi se najveći blagdan zove. Ne znam, jer ako osoba koja je godinama vodila Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i važila za nekog alima (učenjaka), kaže da se Bajram sada kaže Hižaslav onda je red da se bar zapitam da li se Bajram tako sada zove. I, umjesto da se bavim pravljenjem baklave, kako mi jedne godine kao ženi preporuči Predsjednik u Bošnjaka sa predizborne govornice, ja sada sjedim i objašnjavam manje upućenima u vjerske bontone da nema potrebe da mi čestitaju Hižaslav i da je i dalje , „Bajrambarećula!“ kako god napisano, dok je čestitka od srca najljepši način čestitanja meni, a sumnjam da će se i ostali slavljenici uvrijediti.
Međutim, to što objašnjavam dobronamjernima i što ste me kao muslimanku po ko zna koji put izvrgli ruglu zlonamjernim duhovitim i neduhovitim komentarima sugrađana, manji mi je problem od onoga koji se pojavio u mojoj glavi, a sve radi vas koji od moje vjere cirkus pravite. Na ozbiljna pitanja poput onog o višeženstvu odgovarate „Samo pjan čovjek može ženiti više od jedne žene, a alkohol je nama zabranjen.“ Možda je vama to smiješno pitanje, ali poznajem u Bosni muslimanku koja je ostala na ulici sa djecom preko noći, jer joj je suprug doveo drugu ženu, a nju riječima „Puštam te!“ otpustio bez alimentacije na ulicu. A, nije bio pijan. Takve su vam se stvari dešavale po selima našim, dok ste vi doskočarili o bračnom pravu u Islamu.
Srećom još ima nekolicina, uglavnom žena, koje se ozbiljno bave feminizmom i našom pozicijom u koordinatnom sistemu vrijednosti na osi između vjerskog i svjetskog pa se još nekako i snalazimo. Ali, njihova obraćanja i istraživanja ne da nisu podržana sa minbera, nego su na noževe dočekivana. Zato je danas najglasnija i najpopularnija muslimanka na Balkanu ona koje šapće ženama sa blogova iz Pazara o temama poput „Treba li svekrva ili supruga sjediti na prednjem sjedištu automobila?“. Prenerazih se kada ugledah video zapis na portalu jedne televizije kojem, dok se u svijetu radi na rodno-inkluzivnoj reinterpretaciji Kur'anskog teksta i redefinira pitanje nošenja hidžaba i niqaba, blogerice nam šapću o svekrvama. Drage blogerice, za početak recite naglas što mislite, nemojte šaptati kao po sijelima. Neko se prije vas izborio za to pravo, da ne moramo šaptati više. Istina, teme kojima se bavite je najbolje da ni šapatom ne širite, nego da ih zadržite za sebe.
Dragi alimi/alime, vi koji ste tu titulu na sebe preuzeli, ja osim mekteba, nemam zvaničnu teološku naobrazbu. Pobornik sam prakse da se svako bavi onim poslom za koji je najbolje obučen i obrazovan. Tako ja svoje ponašanje i promišljanje o islamu temeljim, između ostalog i na onome što vi pišete i govorite. I sada, kada pomislim da je izumitelj Hižaslava, bio na čelu jedne ozbiljne vjerske zajednice kojoj pripadam, ne mogu, a da ne preispitam svaku izjavu svakog insana koji tumači vjeru, osim Poslanika.a.s., po hiljadu puta i pomislim da su ini cerići kroz historiju sticali zvanja uleme (učenjaka) i nešto što je meni sveta vjera i svom originalu najplemenitija socijalna, politička a i lifestyle ideja koju civilizacija poznaje, Islam, sveli na zabrane ženama da voze automobile, ISIL-e, burkinije, pozlaćene levhe, bičevanja, kamenovanja…
Muslimanima kao poziciju, kako u Bosni, tako i u svijetu, između neba i zemlje ste, kao svetu i neupitnu, dali poziciju kurbana, žrtve i nekih ovaca koje bleje i život im prolazi u strahu da će ih neko od nekuda zaklati. Vratiću se na ovo klanje opet, ali sjetih se da sam nedavno prisustvovala ispraćaju na Hadž, jednoj dragoj osobi koja će posjetiti Hižullah, ne znam zašto ali imam potrebu da kažem „Bože, oprosti“, kada izgovorim ovu riječ). U džamiji se učio mevlud. U jednom momentu smo svi ustali da oponašamo doček Poslanika u Medinu i ljude koji su ga dočekali pjevajući „ Dobro nam doš'o najveći sine, koji će slabe dići na noge i spasiti ropstva narode mnoge. Dobro nam došao prosvjetitelju, zagovorniče i spasitelju“. Kako sam sangvinik, jedva sam suze zadržala, prvi put shvatajući šta je u vrijeme takvih klasnih podjela značilo obaveznim načiniti dijeljenje imetka sa manje imućnima, insistirati da ti crni rob prouči prvi ezan jer ima najljepši glas, zahtijevati da se ženama omogući nasljedno pravo dok je vladajuća elita žene kao koze prodavala. Možda ja griješim, ali ovo nisu primjeri djelovanja sa pozicije žrtve i kukanja nad svojom sudbinomšto uglavnom radite vi,današnji alimi, ako se ne bavite se dokazivanjem sopstvene odabranosti, posebnosti i uzvišenosti u odnosu na sve koji su drugačiji.
Vraćam se na klanje. Dok vi, alimi i pjesnici kukate o islamofobima i kurbane nijetite umjesto djece za koju zloslutite da će nas opet poklati, a zakuhavate gdje stignete, mi nemamo teksta za himnu. To je vaš gubitak, pjesnici. Kazat ćete sada da ste je pisali, znam. Ali napišite je opet, jednu koja će uključiti sve nas koji živimo u ovoj šarolikoj zemlji i vjernike i nevjernike, a ovaj put i kćeri pored sinova. Ja znam da vi to znate i možete. Pa da ne zviždimo više na himnu. Poslanik a.s. čiji primjer slijedimo, je ujedinio u puno gore vrijeme puno šarolikiji narod pod jednu ideju. Nisu čak svi Muslimani postali, ali je donio mir i pravdu među one koji su se stoljećima u krvi kupali. Pjesnici, dovoljno ste kukali. Napamet smo naučili šta ste preživljavali u vrijeme nekih drugih režima. Evo, nema više totalitarista i onih koji su gušili vaše stihove. Bar u Sarajevu ste sigurni da pjevate o čemu god želite. U to zlo doba je bio jedan drugi pjesnik koji je pjevao „ Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?“ Ne da nećete umjeti, nego nećete ni htjeti pjevati o slobodi. Pjevate neprekidno žalopojke o prošlosti, dalekoj i manje dalekoj. Pjevate o tome kako će me neko opet klati! I to na Bajram, blagdan radosti.
Prestanite izmišljati novi jezik. Trebam li u dokazivanju da smo bili muslimani i prije samog Poslanika a.s., mi u Bosni, sada svoje arapsko ime Nejra prevesti na starobosanski pa se potpisivati sa Svjetlana ako ćemo biti dosljedni ideji? Prestanite šaptati ženama, ili glasno govorite ili šutite i pravite baklave. Prestanite pjevati o klanju. Mi nismo ničiji kurbani i nećemo nikada ni biti.
Ali, ne zahvaljujući vama, koji se od Bajrama do Bajrama sjetite ummeta. Vi ste se pogubili kao abdest i gubite cijelu generaciju mladih ljudi koji su samo Božijom milošću, a ne vašim zaslugama stekli neko obrazovanje u ovoj nesretnoj zemlji i odlučili preispitati sve što ste im do sada vazili. Možda će neko i poklati opet ove ovce koje bleje u vas i vama slične i slijede vas baš kao kurbani, ali to neće biti ona djeca u čije ime vam i odgovaram na ove čestitke kojima nas obasipate.
Za ovaj Bajram želim da se vi penzionišete od govora. Malo se osamite. Proučavajte Kur'an iznova i iznova. Mi ćemo se snaći nekako i bez vas. Imamo internet, putujemo, čitamo i Tarika Ramadana i Karen Armstrong, Gazalija i Spinozu, Rumija i Hegela. Naći će se valjda novi neko da promišlja i upućuje prigodnije bajramske čestitke od vas, koje idu dalje od vaših noseva i dotiču srca svih koji jedno takvo imaju. Rekla bih vam još i do tada Lekum dinukum ve lije din! (Vama vaša, meni moja vjera!) – ali nisam više sigurna da li time sebe iz vjere isključujem, a više nemam ni pouzdanog alima da upitam.
Bajrambarećula!
Autor: Nejra Latić – Hulusić (Front Slobode)
