Piše: Mario Vranješ
Čekao sam te ispod našeg mosta da posljednji put posmatramo potok koji teče kroz naše selo (kako ga ti zoveš), iliti-grad (kako mu ja tepam).
Da još jedanput pijuckamo jeftino vino iz plastičnih čaša, mezimo čipi-čips i pričamo gluposti, prije nego li ti opet odeš da nastaviš da budeš dijaspora, a ja ostanem gdje jesam i nastavim da budem Balkanac.
Bio sam nam pronašao jako lijepo i skrovito mjesto ispod našeg mosta. Onako taman. Ni tamo, ni vamo. Friško ošišano od strane komunalaca, svježe popišano od strane nepoznatog počinioca.
Čista klupa je čekala na tebe i moja koljena su čekala na tvoje guzove (jer volim kada mi sjedneš na koljena).
Moj vrat je bio spreman za tvoj snažni zagrljaj, a moji desni, kao nikada prije baš tada me nisu boljele i bile su spremni za ugrize tvoga vrata.
Pripremio sam nam bio i muziku vjetrova koja bi nam, s vremena na vrijeme, baš kada se zagrijemo poljupcima, donosila mirise fabrika, lokalnog smetlišta, dima iz dimnjaka iz okolnih kućeraka i vonj marihuane iz parka u centru sela (kako ga ti zoveš), iliti grada (kako mu ja tepam).
Čak sam nam i dekorirao okoliš oko klupe…
Uvelim ružama sa lokalnog groblja sam napravio ikebane a iskorištenim špricama i iglama od mojih poznanika šećeraša sam napisao ”Volim te” na pločniku. I na ćirilici i na latinici..
Sve sam napravio za tebe, samo da bi ti bilo lakše da me još jednom ostaviš.
A TI SE NISI NI POJAVILA!