Piše: Mario Vranješ
”Forget the dead you've left.
They will not follow you”.
Baš je mračno noćas. Ne šapuću ni sjenke na zidovima. Ne vidim si disanje, ne čujem si pokrete dok ležim u sobi sa radiom iznad glave koji me upozorava na drugačije, životnije, svjetlije. Živ sam a kao da nisam baš siguran u to, u ovoj ulici hodajućih mrtvaca, u ovome gradu sa ljudima ubijenih osmijeha. Živ sam, ali jedva, u ovoj zemlji koja je otrovala samu sebe i povratila na svaki san onih koji ne traže puno, koji ne traže ništa osim da im je život vrijedan življenja.
A radio pospano priča sam sa sobom i drži me budnoga:
”All we are is dust in the wind”.
Nevažne su ove moje misli.Čak ni meni nemaju jačinu jer ih i ja čujem tek u dijelovima. Ja ! Nevažan, debeo i pijan, još uvijek njen, dok diše tu kraj mene i traži me rukom, onako snena, da bude sigurna da sam još uvijek tu,uz nju, da može nastaviti spavati, da može nastaviti sanjati.
Jer napolju se gomilaju strahovi, vjernici u boga bježe od onih koji vjeruju u ljude. A ljudskoga nestalo, božjeg se ne primjećuje. Samo se strah umnožio, i grize, izgriza ”SVE”.
Radio mi budi hrabrost:
”There is no dark side of the moon, really…
matter of fact, it's all dark”.
I odzvanja teška tišina, jauče muk po uglovima sobe u kojoj bi tako rado, baš ovaj tren zaspao san pravednika. Da pravda postoji, da je istina bitna, da je poštenje vrlina lakše bi bilo i zaspati, možda čak i usniti. Teška je, ubijajuća ova tišina u ljudima. A u grudima im urlici, zapeli na barikadama od neizvjesnog. Traže pukotinu da se provuku, izbiju na glasne žice i zavrište vrisak pun bijesa, kojim vrište da se ne predaju. I njen me dah miluje po vratu, a radio tiho njiše mi misli:
”Isn't strange that soon as you're born, you're dying?”
Teško je disati kroz ovaj život. Imati dovoljno zraka za biti barem malo čovjek, nije lako.
Rođenje je prvi korak ka kraju. Kraj nikada nije bila smrt. Smrt je nagrada za one koje rođenje nisu shvatili olako.Smrt je kazna za one koji su život uzeli zdravo za gotovo.Gotovo je onda kada prestaneš da voliš, bilo koga, pa i sebe.
A radio neumorno svira stvari koje te podsjećaju da je kraj u nama, ako ga pustimo da tu pusti korijenje:
”Life is what happens when you're busy making other plans.”
Beskonačno gledanje unaprijed. Planiranje nepotrebnog. Računanje na nevažno.Zaboravljanje na bitno. Nestao je dodir, nestali su osmijesi. Čak i ljubav vodimo pod reflektorima, nema intimnosti u pogledima. Nema razgovora među voljenima. Na slikama imamo zube, čak se i smijemo, a u mimohodima sa drugim ljudima, pričamo sebi u bradu i krijemo poglede. Nema pozdrava, nema zagrljaja, nema duše u nikome. Umrla je.
Radio je uporan u svojoj nakani da me umori:
”Then one day you find,
ten years have got behind you.
No one told you when to run,
you missed the starting gun.”
Izgubljeno vrijeme je kao suza koja se spusti niz obraze, padne u prašinu i pretvori se u blato. Nema mu povratka, ne možeš ga nadoknaditi i teško od njega možeš bilo šta napraviti. Suze više i ne bole, utrnule su na obrazima.Tako je normalno usniti uplakan, i probuditi se sa suzama. Tako je normalno postalo biti nesretan i tužan, da je sve jača bojazan od iskrenog smijeha, zbog uroka, da se kakvo zlo ne dogodi, da nas smrt ne prepozna i posjeti u nevakat.
A ona mi se smiješi u snu, i tiho mrmlja neke , samo njoj znane stihove. Ima osmijeha koji vrijede suza. Njen osmijeh na primjer.
Radio je i dalje sretan sam sa sobom, ili se i on pretvara :
”Information is not knowledge.
Knowledge is not wisdom.
Wisdom is not truth.
Truth is not beauty.
Beauty is not love.
Love is not music.
Music is the best.”
Glupaci gaze svijet. Urnišu ga svojim primitivnim koracima. Glupost je zauzela busiju na svim važnim kotama svijeta i života, i svi oni koji su samo malo iznad ludila i gluposti čekaju, u strahu, noćno lupanje na vratima,poveze na očima, odlazak u nepoznato i najnovije tetovaže brojeva na podlakticama.
A ona mi se meškolji na grudima, trepušama mi briše iz misli ograde koje me okružuju. Čini me potrebnim i bitnim, pripadnikom onoga dijela čovječanstva koji ne stoji ispod zastava i ne misli umirati niti za jednu ideologiju osim ljubavi koja mi kao i muzika vraća broj otkucaja srca na normalu.
Radio me vodi ka jutru, i nekom blagom smiraju u grudima:
”I feel wonderful because
I see the love light in your eyes,
an the wonder of it all
is you just don't realize
how much I love you.”
I dok čekam je da se probudi, posmatram joj linije bokova ispod prvih zraka sunca i odmorne bore smijalice na licu i oko usana, spremne da se namjeste za moje poljupce. znam da uskoro počinje njeno sneno buđenje i hrvanje sa čaršafima, mazno će ljubiti moja ramena i rukama će pisati pjesme po mojim grudima.Kafu ćemo sigurno malo odgoditi, jer su i zidovi želni naših ljubavnih uzdaha.
Život je nekada, stvarno muzika sa radija
Sav smisao života je u jutarnjem poljupcu sa blagim mirisom jegera.
Život je ljubav……
