Predstavljamo vam Lejlu Kuluglija Memišević, specijalisticu urgentne medicine i načelnicu Službe hitne medicinske pomoći Tuzla.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako?
Završila sam srednju medicinsku školu u Tuzli i upisala medicinski fakultet u Tuzli 1988. godine. Po završetku fakulteta počela sam raditi u Domu zdravlja u Službi medicine rada. Još tokom studija sam osjetila da me privlače dinamičnije grane medicine poput anestezije i ginekologije. Budući da je u periodu kada sam počela raditi u Domu zdravlja, nedostajao ljekar u Službi hitne medicinske pomoći, prebacili su me u tu službu. Čini mi se da je od toga dana i krenulo ispunjenje mojih želja i profesionalnog uspinjanja. Iako sam došla u službu potpuno nepripremljena za takav način rada, u smislu, bez edukacije za zbrinjavanje hitnih stanja, moji počeci su bili izuzetno stresni. „Stres“ je upravo najveći razlog „bijega“ ljekara iz ove službe. I pored velikog pritiska, stresa, noćnog rada, nove sredine i uklapanja u režime rada „starijih kolega“, valjda ta iskrica koja je tinjala u meni me i održala, pa sam istrpila sve teškoće mladog, zelenog početnika. Vrlo brzo nakon dolaska u službu, iskrsla je jedna edukacija iz kardiopulmonalne reanimacije u Sarajevu, i nakon nje, ja sam „progledala. Ovo sve naglašavam zato što moja generacija nije imala na fakultetu urgentnu medicinu, mada vas, ustvari, niti jedan ispit ne nauči i ne pripremi kako se snaći sam sa teškim pacijentom. Nakon par godina rada u službi ponuđena mi je specijalizacija iz Urgentne medicine, koju sam sa radošću prihvatila, i evo kao specijalista radim već 13 godina. U međuvremenu sam završila kurseve iz reanimacije odraslih, djece i traume, pri europskom reanimacijskom vijeću i postala sam evropski licencirani instruktor iz ALS- Advance life support, „Mjere napredne životne potpore“. Pored redovnog posla, već jako dugo se bavim i edukacijom iz ove oblasti i u tome nalazim izuzetno zadovoljstvo prenoseći svoje znanje na mlade ljekare. Unazad godinu i po, vršila sam dužnost načelnika službe, a od 01.08. sam postala načelnik službe i rukovodim službom koja ima uposlena 62 radnika. Iako je pretežno muški kolektiv, nemam problema u komunikaciji, mada je iskreno rad sa pacijentima lakši od rukovođenja. Kada sam sa pacijentom, tu sam na domaćem terenu, a rukovođenje je posao koji još uvijek učim.
Zašto volite svoj posao?
Već sam spomenula da su me još od studijskih dana privukle dinamične grane medicine, ali da ću se toliko naći u ovome poslu nisam mogla ni predpostaviti. Neću pretjerati ako kažem, ali ovaj posao postao je dio mog metabolizma. Zamislite da godinama u kontinuitetu radite u smjenama, to nisu dežurstva, već smjenski rad. Svaku četvrtu noć vi ne spavate kod kuće. Taj kontinuirani adrenalin vas učini pravim ovisnikom o poslu. A koja je ljepota ovog posla… možda će drugima to zvučati i čudno i sebično, ali pomoći nekome u trenutku kada mu je najteže, riješti ga boli, gušenja, izvući iz smrskanog auta ili oživiti, graniči se sa nadrealnim. Kakvu nadu i vjerovanje ljudi vide u nama kada se pojavimo na kućnim vratima ili dođemo na mjesto nesreće, učini vas zaista posebnim. Pa kada je zaista dramatična situacija, prvi poziv upućuje se upravo nama, a ne kućnim prijateljima kolegama ili nekom kolegi sa klinike. Ljepota ovoga posla, a možda i otežavajuća okolnost, je što ste na terenu sami sa svojom ekipom i pacijentom. Nema dodatne pretrage, nema konsultacije sa starijim kolegom ili konsultacije drugog specijaliste. Tu se izvagate vi i vaše znanje i vještine, a maksimalno ste eksponirani od ukućana, prolaznika, znatiželjika. Voljela bih kada bi svaki ljekar prije bilo kakve specijalizacije, proveo izvjesno vrijeme u hitnoj radeći samostalno. Sigurno bi nakon toga mnogi bili usmjereniji i određeniji u izboru svojih daljih zanimanja.
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) što planirate?
Kažu da nema nedostatka vremena, već samo nedostataka organiziranosti. Meni je dan sasvim dovoljan, jer je unaprijed isplaniran. Opet ću se vratiti na posao u hitnoj, još jedna dobra strana, uvijek morate imati pripremljen sljedeći korak, pa sam to počela primjenjivati i privatno.
Kako se opuštate nakon stresnog i napornog dana?
Moj cvijetni vrt je moj „zen“, moj fitnes, pilates, meditacija. Nije veliki, ali je pun mene.
Vaša omiljena izreka…
Moj životni moto je „idemo dalje“ i „mogu ja to“.
Svima ponekad zatreba savjet. Kome Vi idete po savjet?
Moji roditelji su stubovi moje ličnosti, iako sam mislila da su mi rekli sve i dalje im se vraćam i postavljam pitanja, sigurna u iskreni i najbolji odgovor.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
Pa ja sam već davno odabrala porodicu. U karijeri sam sigurno mogla više napredovati, ali pisanje ćirilice, crtanje jesenjeg lišća, kontrolni iz matiša, koncerti, utakmice, treninzi, ipak su bili priotritetniji, ali i ljepši. Možda nekome to zvuči i kao isprika, ali lakiranje noktiju sa kćerkom ili igranje Super Maria sa sinom se ne može porediti ni sa čim drugim.
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Jako sam otvorena po tom pitanju, kritike prihvatam jako dobro, u principu iz njih se uči i treba ih tako i doživljavati. Ako i nije bila dobronamjerna, barem ste saznali nešto novo o osobi koja vam je uputila kritiku.
Najemotivnije trenutak u životu?
Najemotivniji trenuci su sigurno rođenja moje dvoje djece. Do njihovog rođenja smo jedne osobe, a sa rođenjem djece postajemo neke druge, jako važne i potrebne nekome. Misim da je materinstvo najuzvišenije osjećanje koje žena može doživjeti.
Tri najvažnije stvari u životu?
Zdravlje mojih najmilijih, naravno mobitel i auto da budem što dostupnija kada nekome zatrebam. „Ipak sam ja urgentaš.“
Neostvarena želja…
Maštam o surfanju na valovima. Ono provlačenje ispod vala je tako nestvarno predivno.
Omiljeno jelo…
Nisam gurmanski tip, generalno volim svu hranu, nemam problema sa kalorijama, tako da se često opuštam u hrani. Izdvojila bih sireve, inćune, suhovinu, lubenicu , šljive.
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH ?
Postavila bih isključivo školovane mlade, urbane osobe na vodeća mjesta, ali školovane na univerzitetima sa tradicijom, znate šta mislim…
Na šta ste slabi?
Kada stariji muškarac zaplače preda mnom, kao pacijent, to me razoruža, tuga se uvuče u mene. Očekujete da bude snažan i autoritativan, a ispred sebe gledate kako se ururšava jedna cijela gradjevina ličnosti.
Kada je žena najljepša?
Žena je uvijek lijepa, samo to u njoj treba otkriti. U svakoj od nas leži ljepota koja traži da se otkrije. Ko želi, naći će je.
