Kolumne

Zašto bi Bog htio sve one besmislice koje nam preporučuju hodže i popovi?




Jednom ćete umrijeti, neizbježno kao što svi umru, i možda susresti Onoga po kojem je sve stvoreno, pa ćete Ga znatiželjno upitati ko je On zapravo i šta točno očekuje od ljudi. Pokucati ćete i ući u ured, a Bog će vas dočekati za masivnim pisaćim stolom od hrastovine, pod svjetiljkom sa zelenim sjenilom, bilježeći nešto nalivperom. Tiho ćete se spustiti na stolicu preko puta, trudeći se ne viriti u to što On piše lijepim kosim rukopisom, ljubičastom tintom u jednostavni notes na crte, sve dok vas, ne prekidajući posao i ne podižući oči, Svemogući sam ne potakne:

“Izvolite, gospodine.”

“Vidite, khm”, počet ćete bojažljivo se nakašljavajući, “već sam neko vrijeme tu u Raju, a još ne shvatam čime sam zaslužio Vašu milost? Koji su me ispravni postupci ovdje doveli? Pitam to jer su pravila koja nam nameću sveti ljudi raznih vjera često zbunjujuća i kontradiktorna. Je li pomoglo što sam petkom jeo ribu? Ili je presudio slučaj da sam, na liječnikov savjet, izbacio masno i alkohol? Znači li Vam išta da ne volim plesati, jer znam da ima mormona, ili možda metodista, koji zabranjuju ples? Ili ste me možda vječnim blaženstvom nagradili zato što nikad nisam primio transfuziju krvi, kao što Jehovini svjedoci tvrde da se ne smije? Osim toga, držite li Vi da žene u javnosti moraju biti pokrivena lica? Ili nositi periku? Ili da je grijeh čupati obrve? Ili da valja nositi specijalno donje rublje? Ili odrezati komadić kože na penisu? Ili da u specijalnom obredu naš grijeh može preći na kokoš?”

Bog će se onda zaustaviti, polako i zamišljeno zaviti kapicu nalivpera, uspraviti se i nekoliko zastrašujuće dugih trenutaka u tišini gledati iz polutame iznad stolne lampe da bi vas na kraju, tiho, prijeteći upitao:

Dobro, mislite li vi da sam ja idiot?

“Šta?!… Oprostite, ne!… Nisam ništa loše…”, promrljati ćete užasnuto ne želeći osjetiti gnjev Božji.

“Ja sam Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga”, prekinut će vas On strogo. “Beskrajne milijarde svjetlosnih godina s kraja na kraj svemira, sve sam ja napravio. Bezbrojne zvijezde i sazviježđa. Vrela, sjajna sunca i crne rupe antimaterije. Mojom voljom bešumno putuju meteori koji će u vama nedokučivo dalekoj budućnosti uništiti jedan planet, u treptaju oka zdrobiti u prah i zaviti u hladnu tamu stotine hiljada životinjskih i biljnih vrsta na njemu. A vi me pitate za ženske gaće! Ja sam upalio iskru života, a vi me pitate za ples, čupanje obrva i komadić kože na penisu! Zar vi stvarno mislite da je mene briga za to? Otkud vam uopšte pomisao da bih se ja, svemoguće i savršeno biće, naljutio ako ste vi u petak ručali naravni odrezak umjesto tunjevine s povrćem?”

Štošta je tu zaista nejasno? Vratimo se sada u stvarnost i pogledajmo agencijsku fotografiju koja je prije nekoliko dana munjevito obišla zemaljsku loptu, na kojoj čak trojica francuskih policajaca strpljivo stoje na plaži, cakum pakum opremljeni, u pancirnim prslucima i čizmama, s crnim glatkim pendrecima na pojasu, dok se jedna muslimanka ne skine u kupaći kostim koji oni drže prikladnim. Teško je izabrati stranu, kazati koja je strana u ovome čudnovatom incidentu luđa.

Za početak, policajci. Zašto njih uzrujava ima li neko na sebi više odjeće nego što je običaj? Zar su oni modni kritičari? Što sebe ne pogledaju? Bestidnici hodaju na plus trideset utegnuti u kožu i gumu kao da su se obukli na sadomazohističkom odjelu u prodavnici seksualnih igračaka. A onda i ova koza u plavom kupaćem kostimu dugih rukava i nogavica, takozvanom burkiniju, sašivenom po strogim mjerilima čednosti koje propisuju radikalniji hodže. Žena je nedvojbeno žrtva, i to dvostruka. S jedne strane trpi represiju muslimanskih vjerskih vođa, s druge je prcaju predstavnici francuske svjetovne vlasti. Prvi su kao zabrinuti za njezinu čast, drugi za njezinu slobodu, a sirotica se samo željela okupati.

Teološki je, istina, nedokučivo zašto je ona odjevena kako je odjevena, zašto bi veliki i milostivi Allah u trenucima prekrasne lakoće i oslobođenja kakve ljudsko tijelo može doživjeti samo u vodi, od žene tražio da se sputa s nekoliko metara tkanine. Na stvari je očito nasilje koje bi valjalo spriječiti, ali je vrlo upitno tko je pozvan da to spriječi. Ni ova trojica policajaca, ni slavna francuska republika koju oni predstavljaju ni niko drugi u čitavoj našoj civilizaciji to svakako nije. Pa i u našem kršćanskom svijetu vidjeli smo jednake pojave, i u nas se žene kriju od muškaraca.

Jeste li koji put možda vidjeli kako se redovnice kupaju? Vjerujte, ova muslimanka nije ni za dlaku sramežljivija od njih. Ako u Katoličkoj crkvi ima redova u kojima se žene do smrti zaključaju iza samostanskih zidova, samo kroz rešetke razgovaraju s rijetkim posjetiocima, oskudno i loše se hrane i spavaju na golom betonu, i to se ne drži zlostavljanjem, već je, naprotiv, znak prvorazredne pobožnosti, i muslimanki na francuskoj plaži morali bi dopustiti da burkini nije sredstvo patrijarhalnog pokoravanja, nego izraz njezine duboke religioznosti.

Valja biti pošten i priznati, i kršćani i muslimani i hindusi i sve druge religije jednako obespravljuju žene. Biblija nije bolja od drugih svetih knjiga koje žene doživljavaju jedva nešto vrednijima od krava ili ovaca. Osvrnimo se samo na smiješni skandal koji je kod nas izbio prije desetak dana, kad je u Glasu Koncila jedan ugledni bogoslov napisao da žene ne smiju tražiti jednakost jer su one prirodno, kako je rekao, drugotne, podložne muškarcu. Izađe li to u glavnom vjerskom tjedniku u Hrvatskoj, mi se trebamo zabrinuti za uslove u kojima sami živimo, a ne za stradavanja francuskih muslimanki.

I popovi i hodže jednako nam propisuju mnoga bizarna pravila za koje često nije jasno zašto bi Bog nešto tako želio. A ja mislim da Bog ustvari i nema ništa s tim, nego su naprosto popovi i hodže muškarci poremećene seksualnosti.

Autor: Ante Tomić (Jutarnji.hr)



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button