I nakon što su policijski specijalci uhvatili Salaha Abdeslama, jednog od glavnih terorista iz napada na Pariz u studenom prošle godine, a i jedinog preživjelog, Belgija je ostala na drugom najvišem stupnju uzbune od terorističkih napada.
Odavno je poznato da su hiljade europskih građana proteklih godina pohrlile u rat u Siriji i Iraku na strani džihadista, prvo al-Kaidine sirijske organizacije al-Nusre, a potom masovno u redove ISIL-a.
I dok je iz Francuske registrirano čak 1200 ljudi koji su otišli u oružani džihad, Belgija je zemlja u kojoj je džihadizam najučestaliji. Na svakih milion stanovnika čak 40 njih je Belgijanaca koji su otišli na Bliski istok uzeti oružje ili ukupno skoro 500 muškaraca i žena. A od njih, do sada ih se doma vratilo stotinjak. Brisel je tako postao europsko utočište džihadizma, posebno radnička četvrt Molenbeek.
Belgijske vlasti do sada su učinile što su već mogle, pa se i broj odlazaka izrazito smanjio, ali se i dalje nastavlja. O tome što čini islamska zajednica po tom pitanju, CNN je u nedavnoj reportaži pitao imama Sulaymana van Aela, koji je prije nekoliko godina prešao na islam. On je jedan od onih koji otvoreno upozorava na opasnost od vjerske radikalizacije i ISIL-a, a zauzvrat mora voditi takav život da ga posvuda prati osobni zaštitar.
“Nije me strah. Jesam na oprezu, ali se ne skrivam. Što mi se treba dogoditi, dogodit će se. Nije ljepo znati da postoje i takvi ljudi oko nas, ali me nije strah. Živimo u vremenima u kojima će svatko tko progovara i zalaže se za istinu, naići na ljude koji će ga u tome pokušati spriječiti”, rekao je.
Strah da progovara protiv terorističke mreže nije ni Geraldine Henneghien, ženu kojoj je ISIL vrbovao sina i poslao ga u Siriju gdje je ovaj poginuo.
“Što mi oni još mogu učiniti da bi bilo gore od toga?”, vrlo je jasna ta Belgijanka.
U reportaži se ipak primjećuju dvije stvari; prvo da u četvrti Molenbeek baš i nije bilo lako naći sugovornika, jer ljude je većinom ipak strah otvoreno istupati u medijima.
Drugo, oni koji su progovarali, mahom su rekli da smatraju da su belgijske vlasti napravile grešku kada su u početku okretale glavu na drugu stranu, kao da su se htjele na neki način riješiti tih mladih ljudi. Henneghien je vlastitog sina čak nekoliko puta prijavljivala policiji kako bi ga spriječila, ali policija nije učinila ništa. Rekli su da su nemoćni jer je već bio napunio 18.
U međuvremenu se nešto ipak počelo rješavati jer je prije dvije godine ritam odlazaka iz Belgije bio 15 mjesečno, a sad je manje od pet. Dakle, ipak se može. Aktivist Montasser Al De’emeh iz briselskog centra za deradikalizaciju kaže da sila ipak nije dovoljna, da tim mladim ljudima treba pomoći da se izvuku iz ideoloških ralja u koje su upali, da im se treba objasniti za što su prije toga živjeli i naprosto ih vratiti u društvo.
Međutim, koliko god su obitelji onih koji su otišli ubijati i ginuti u Siriju činile sve da natjeraju policiju da zaustavi njihove članove, obitelji danas trpe tretman kao da su i same potencijalni teroristi. Ispituje ih se, zove ih se i slično. Istodobno mnogi iz islamske zajednice navode da je odlučujući faktor u odluci mladih da pristupe ISIL-u to što su bili isključeni iz društva.
Mladi koji su Belgijanci već treće ili četvrte generacije i dalje su dnevno na udaru otvorenog ili prikrivenog rasizma. Ne uspijevaju se uklopiti u društvo, ne obrazuju se, odlučuju se prvo na sitni kriminal, a onda u zatvorima ili drugdje postaju lak plijen ISIL-ovih ljudi koji ih vrbuju.
