Drugačija od svih prethodnih zbog korone, ovogodišnjja predizborna kampanja možda nije uspjela zagaditi javni prostor onoliko na koliko smo naviknuti, ali je bila dovoljno onečišćena da bi mnoge birače pokolebala, dovela u dilemu u vezi s izlaskom na biračka mjesta, što je i pogrešno i opasno – jer, vlast će nam, ako apstiniramo, izabrati neko drugi, pa nećemo imati pravo kritikovati one koje nismo birali.
AKO PREŽIVIMO OVAJ, ČEKAJU NAS još četiri pandemijska dana do subote i predizborne tišine i pet dana do nedjelje i izlaska na birališta. Taj, završni dio predizborne kampanje će, po običaju, biti i najžešći i najsadržajniji. Doduše, zahvaljujući koroni, ove godine smo pošteđeni predizbornih skupova, „folklorne“ dreke i galame, estradno-političkog egzibicionizma i parade nametljivosti, koja ostavlja posljedice. Po zdravlje, najviše… Umjesto toga, društvene mreže i ostali madiji su bili prepuni predizbornih obećanja, ulice plakata i bilborda, javni prostor dovoljno kontaminiran – da smo jedva čekali da cirkus prođe.
U poplavi predizborne stranačko-političke, personalno-grupne i grafičko-dizajnerske agresivnosti, kojima su bila izložena naša čula, nije ni potrebno, ni korisno izdvajati nekoga ili nešto. Dovoljno je kazati da se kampanja nije mogla pohvaliti ni originalnošću, ni osobitim nivom krerativnosti, umivenosti ili svježine. Sve se kretalo u okvirima već viđenih alata, metoda i sredstava, sa vjerovatno dobro odriješenim kesama onih koji računaju na povjerenje birača i koji su se slikali, grafički dotjerivali i u medijima predstavljali.
ČAK I TAKVO, NEORIGINALNO i već viđeno, sve ono što je bila kampanja, nije moglo biti nezapaženo. Sudeći po tome – a za ilustraciju uzimamo Tuzlu i opštine Tuzlanskog kantona – dominirala je upotreba već oprobanih sredstava, metoda i instrumenata stranačko-političke borbe. Pojednostavljeno rečeno: i kad nije bilo na granici dobrog ukusa, predstavljanje stranačkih kandidata i favorita, mahom se batrgalo i koprcalo u naglašeno neskromnom, svezanjućem i odveć samouvjerenom, s jedne, ali i u ostrašćenom, nerijetko nekontrolisanom naglašavanju onoga protiv čega i koga je kandidat taj i taj, a ne u očekivanom predstavljanju onoga z a š t a je dotični/dotična i zbog čega bismo baš njemu/njoj trebali dati svoj glas, s druge strane. Rijetki izuzeci od ovog pravila i dominantnog stila, mogu se nabrojati na prste jedne ruke.
U isto vrijeme, tradicionalna sklonost udarcima „ispod pasa“, iako su oni ovog puta redukovani zbog izostajanja javnih ho-ruk predizbornih skupova, nije posve izostala. Ogledala se ne samo u direktnom prozivanju političkog suparnika (protivnika), već i u korištenju nedozvoljenih, sirovih, prizemnih, kažnjivih stredstava. Na primjer, omiljeno prekrivanje tuđih svojim plakatima ili uništavanje tuđeg propagandnog materijala. To bi se nekako i progutalo, jer je uobičajeno, da se – u Tuzli, iako ne samo u Tuzli, na više mjesta – nije dešavalo ono što je knjiški primjer primitivizma i pećinske sirovosti: predizborni plakati su osvanjivali i na oglasnim tablama, pokrivajući čitulje žena i ljudi koji su preminuli, pa je taj lešinarski odnos stranačkih aktivista – ljepilaca plakata, u najmanju ruku bezuman.
KAD SE SVE SABERE, iako će konačan „umjetnički dojam“ biti moguć tek poslije izbora, jasno je ne samo to da su mnogi sadržaji i dijelovi kampanje bili kontraproduktivni, sve do odbojnosti, već i to da je mnogom biraču proizvelo dovoljno razloga za zbunjenost, neodlučnost, dilemu… U osnovi, najviše vezane za to da li uopšte izaći na izbore, ako su oni – uz objektivan rizik od korone, koji će postojati i 15. novembra na biačkim mjestima – pripremani i pripremljeni u atmosferi tolike zamagljenosti, zagađenosti i ne uvijek moralom i ferplejom obojene riješenosti da se dođe do glasova. Takva klima – ako ćemo biti otvorerni – ipak više odbija, nego što perivlači da se izađe na biračko mjesto.
Koliko god da je takvo razmišljanje razumno i suvislo, toliko je i pogrešno i opasno. Drugačije rečeno: na izbore svakako treba izaći, naravno uz pridržavanje svih epdiemioloških mjera, zato što ima i onih (stranaka i kandidata) koji jedva čekaju da apstinenata bude što više i da se dočepaju sigurnih glasova odane „stranačke vojske“, koju niko i ništa ne može ni onespokojiti, ni zaustaviti. Još jasnije kazano: ako se prevarimo, pa ne izađemo na izbore, svjesno pristajemo na to da nam buduću lokalnu vlast izabere neko drugi, neko umjesto i u ime nas, čime nam iz ruku – za naredne četiri godine – izbija adut moguće kritike vlasti i nezadovoljstva onim šta i kako radi. Jer, kaže logika, nemamo pravo i ne možemo se buniti protiv onih i onoga u čijem izboru nismo učestvovali, a mogli smo to i morali.
Piše: Zlatko Dukić
