KolumneU fokusu

Ne da nam se s glavnim tužiocima…




Ne čudi to što je prošle sedmice otkrivanje slučaja glavne državne tužiteljice Gordane Tadić i njene nezakonite naplate potraživanja od države BiH – u drugi plan nakratko tisnulo pandemiju korone, migrantsku krizu i „meki“ početak predizborne kampanje, jer je dugogodišnje stanje u pravosudnom sistemu, osobito u tužilačkom sektoru, za javnost ne samo šlager-tema, kad god se tu nešto zatalasa, već i dokaz da s glavnim državnim tužiocima stvarno nemamo sreće.

MOŽDA TO, DODUŠE, NEMA VEZE sa srećom ili nesrećom, ali ipak nešto mora da se krije u podatku o tome da, od 2003. godine i uspostave Tužilaštva BiH, nijedan od tri glavna tužioca prije Gordane Tadić – nije dočekao kraj mandata. Iz ovog ili onog razloga, prije roka, manje ili više iznenada, s te pozicije su otišli Marinko Jurčević 2008., Milorad Barašin 2012. i Goran Salihović 2016. godine. Po nekoj neobjašnjivoj inerciji, valjda bez sklonosti zloj slutnji, bilo je medija koji su se u janauru 2019. godine, kada je, nakon dvogodišnjeg v.d.-statusa, postala glavna tužiteljica, zapitali hoće li se i sa Gordanom Tadić desiti da ne dočeka kraj mandata.

Bilo bi neučtivo tvrditi da se to već naslućuje, jer je, naročito u vezi s pravosuđem, neuputno viknuti „Hop!“ prije nego što se skoči. Ali, iskustvo koje imamo je vrlo poučno. Podsjetimo se: nakon što je slavodobitno označen kraj te faze ambiciozno zamišljene reforme našeg pravosuđa, pa formirani Tužilaštvo i Sud BiH, na poziciju glavnog državog tužioca 2003. je došao Marinko Jurčević, koji je to bio do 2008., a onda iznenada otišao na bolovanje i – nije se vratio, podnio je ostavku. Nikad nije rečeno zašto, samo se špekulisalo da mu je tadašnji šef OHR-a Miroslav Lajčak to „prijateljski“ predložio. Na Jurčevićevo mjesto je došao Milorad Barašin, koji je smijenjen 2012. zbog prisnog odnosa sa jednim trgovcem oružjem. Naslijedio ga je 2013. Goran Salihović, koji će to biti do 2016., kada je optužen za zloupotrebu položaja i podvrgnut disciplinskoj odgovornosti i suspenziji.

U MEĐUVREMENU, SA PRAVOSUĐEM u nas se štošta izdešavalo. Redovno su ta dešavanja su izazivala veliki interes javnosti, ali najčešće po onome što nije bilo za pohvalu. Krupan doprinos takvoj slici, uz Tužilaštvo, davalo je i Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV), za koje upućeniji, kako godine idu, trvde da je najtanja karika ovog sistema. Uostalom, nedavno osnivanje Privremene istražne komisije Parlamenta BiH, koja ima zadatak da utvrdi stanje u pravosuđu, o tome najbolje govori. Uz ostalo, kazuje o svojevrsnom „lupanju lončića“ i ispravljanju „krivih Drina“, pošto prvi čovjek VSTV-a Milan Tegeltija ne odustaje od teze da nema obavezu podnositi račun Parlamentu biH, jer je pravosuđe nezavisno, pa može ispasti da ono nikome ne odgovara, već račun podnosi samo sebi.

Da li je ta „filozofija“ u osnovi problema sa pozicijom glavnog državnog tužioca, teško je trvditi. Moguće je da se i tako nešto jednom otkrije. No, dok to čakamo (ako dočekamo), novi slučaj sa sadašnjom šeficom Tužilaštva BiH, vrlo je slikovit, ali i ozbiljan. Govori o tome da nekim ljudima u vrhu pravosudnog sistema nije stran osjećaj da su izvan ili iznad zakona i da se sve ono što važi za obične, ne važi za njih, „neobične“ smrtnike. Kako god se završi ovo što su mediji otkrili i ponudili javnosti kao Tadićkinu nezakonitu naplatu naknade za podstanarsku kiriju, sigurno je da je to još jedna sjenka (ili mrlja) na pravosudnoj slici ove zemlje. Privukavši javnu pažnju, uz izglede da preraste u novu aferu, ovo mnogo više govori o tome, nego samo o konkretnoj osobi i konkretnoj i vjerovatnoj muljaži.

NAJVIŠE BI, IPAK MOGLO kazivati o inertnosti, esnafskoj paralizi, obojenosti i zavisnosti, prije svega od vladajućih stranaka, onih koji bi trebalo da su poluge, zaštitnici i realizatori pravde i pravičnosti. Podaci o tome da, recimo, Tužilaštvo BiH odavno nije pokrenulo nijednu istragu o primjerima kriminala, korupcije ili nepotizma, da su neslavno završile afere „Potkivanje“ i „Diplome“,  a oteglo se i sa slučajem „Respiratori– ubjedljivi su argumenti za tezu da nam pravosuđe ne samo šepa, već i atrofira u obliku ikebana-ukrasa sistema, u kome ima i mnogo drugih neobjašnjivo, a to znači sumnjivo slabih karika.

Nakon što je minule sedmice slučaj glavne državne tužiteljice, bar nakratko, u drugi plan tisnulo važnije, krupnije i ozbiljnije teme – još neobuzdanu koronu, zaoštravanje migrantske krize, hvatanje zaleta za predizbornu kampanju – ne bi nas trebalo iznenaditi ako se sve izrodi u još jednu aferu. Koja će, kao i dosadašnje slične priče, biti nova potvrda planskog, osmišljenog i vrlo uspješnog podrivanja države, njenih poluga, institucija, vlasti i sistema. U čemu „izvršioci radova“ na tom paklenom projektu, neko vrijeme budu interesantni javnosti i onima koji su zaduženi za sankcije, a onda se, preko noći, sve zaboravi, zagarantovan im je oprost i – izbije neki novi slučaj, afera ili skandal.

Piše: Zlatko Dukić



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button