Nezaposlenost u Federaciji BiH iznosi 36,5 %, što izgleda nikoga previše ne zabrinjava. Da li je bolje upravljati krizom ili da kriza upravlja vama? Kako prepoznati opasnost?
Jeste li znali da živu žabu ne možete skuhati u vreloj vodi (ako ne vjerujete, pitajte Italijane)? Ako žabu stavite u lonac sa vrelom vodom, ona će iskočiti iz lonca prije nego uspijete staviti poklopac! Ako je želite skuhati trebate je staviti u hladnu vodu i postepeno je zagrijavati. Kako se voda zagrijava, žaba se adaptira na povećanu temperaturu vode, sve dok temperatura ne dostigne nivo kuhanja (oko 40 °C). Ali, tada je za žabu već prekasno da se spasi. Sindrom kuhane žabe je „izraz koji se koristi za situaciju kada neka osoba živi u uslovima koji bi trebalo da budu neprihvatljivi ili neizdrživi za nju, ali ona to ne primjećuje zato što je u tu situaciju dospjela postepeno, privikavajući se na svaku pojedinačnu promjenu, a ne naglo“*. (*Wikipedija).
Stopa nezaposlenosti je uz podatke o GDP, industrijskoj proizvodnji, uvozu i izvozu, stanju tekućeg računa i sl., jedan od najvažnijih indikatora makroekonomske analize i vođenja makroekonomske politike neke zemlje i njene ekonomije. U većini zemalja sa ‘normalnom’ ekonomijom ta stopa se kreće između 2 i 7%. Povećana nezaposlenost (preko 7%) je signal za primjenu makroekonomskih mjera, a prelazak granice nezaposlenosti od 10% smatra se alarmom za ekonomsku krizu i znakom da ekonomiji prijeti depresija. Tada država obično primjenjuje kompleksne (restriktivne) mjere monetarne i ekonomske politike. Kakvo je stanje kod nas? Na evidencijama službi za zapošljavanje u Federaciji BiH prema informaciji Zavoda za zapošljavanje FBiH (FZZZ) na dan 31.12.2019. godine bile su registrirane 307.864 osobe. Istovremeno je bilo registrirano 536.210 zaposlenih osoba, na osnovu čega proizilazi da je stopa nezaposlenosti u FBiH 36,5 %. Slična situacija je u cijeloj BiH. Iako stopa nezaposlenosti djeluje kao ‘normalna ljudska tjelesna temperatura’, za ekonomiju je to prava ‘groznica‘ (zamislite da imate tjelesnu temperaturu koja je tri puta veća od normalnih 36,7! Uz pretpostavku da ste još uvijek živi, morao bi vas liječiti čitav liječnički konzilij). Zašto državni konzilij (Vlada), ne liječi ekonomiju zbog visoke stope nezaposlenosti?
Često se dešava da preduzeća u nekoj ekonomiji ne mogu jasno definisati svoju misiju (pogotovo ako se bave svim i svačim, što je kod nas čest slučaj). Misija je u suštini svrha postojanja. Ako ne znate zašto postojite, ne možete to ni izvršavati. (Moj profesor Dr. Adižes kaže da profit nije svrha, nego posljedica izvršavanja misije). Šta mislite šta je misija Zavoda za zapošljavanje (ili kako mi kažemo ‘biroa’) i kako se ona izvršava? I ja sam mislio da je njihova svrha posredovanje u zapošljavanju nezaposlenih osoba, dok se nisam lično uvjerio da to možda i nije. Kao prvo, ne znam ni jednu osobu koju su oni zaposlili, pa čak ni posredno (što može biti i posljedica neinfofmisanosti), zbog čega je u narodu smišljena fraza ‘skinuo sam se sa biroa’. Ono što pouzdano znam je da Služba za zapošljavanje TK (Zavod svoje aktivnosti provodi preko kantonalnih službi) ima zanimljivu praksu koja se zove tzv. ‘redovno javljanje’. Ono je za nezaposlene, da bi bili zdravstveno osigurani, obavezno svakih 45 dana. U početku pomislite da se javljate zato što posrednik u zapošljavanju ima nešto da vam saopšti u vezi sa izvršenjem svoje misije vezane za nalaženje posla. Ali, ne lezi vraže, nije to. Vi se javljate (‘stupasite se’) zato da lično ‘potvrdite’ da ste još uvijek nezaposleni i da bi vam se tako ‘automatski’ produžilo zdravstveno osiguranje. I tako većini nezaposlenih godinama … Jer niti vas kad obavijeste o mogućem zaposlenju (ne samo u struci), niti sa vama razgovaraju o bilo kojem pitanju vezanom za vaše zapošljavanje. A tri šalterska radnika (samo u Tuzli) primaju platu i tako hrane svoje porodice evidentirajući vas kada se ‘stupasite’! I uz to, uopšte ih ne zanima to što nezaposlena osoba mora izgubiti čitavo jedno prijepodne, platiti prevoz i praktično biti vezana za mjesto boravka (zbog prozivke). Ukoliko se ne javite, brišu vas iz evidencije i gubite pravo na zdravstveno osiguranje. Dakle, stvarna svrha (misija) Zavoda za zapošljavanje nije posredovanje u zapošljavnju, kako se na prvi pogled može pomisliti, nego vođenje evidencije osiguranih osoba koje su nezaposlene. A taj posao bi trebao raditi Zavod zdravstvenog osiguranja (ZZO), čija je to nadležnost. Međutim, u tom slučaju bi se ‘drastično’ povećala nezaposlenost u državi (a možda bi izbili i socijalni nemiri, obzirom na to koliko ima ovakvih i sličnih ‘radnih’ mjesta …), jer bi osobe koje rade taj složen, produktivan i ‘visoko stručan’ posao vjerovatno ostale na ulici! Ironiju na stranu, ključno pitanje je: ko određuje šta je čija nadležnost? Odgovor glasi: onaj ko upravlja, odnosno odlučuje. Onaj ko ima ovlaštenje, moć i uticaj! A to je u ovom slučaju država, jer se radi o njenim ‘institucijama’. Na žalost, kod nas je država još uvijek i najpoželniji poslodavac (osim možda bankarskog sektora, a i to nije više).
Nezaposleni u BiH su izloženi još jednoj ‘zanimljivoj’ praksi, ako žele konkurisati za posao preko Javnog poziva. Naime, zahtijevana dokumentacija na takvim konkursima je toliko obimna (rodni list, uvjerenje o državljanstvu, notarski ovjerene kopije diplome, raznih uvjerenja o stažu, radnom iskustvu, notarski ovjerenih izjava i sl.) da nezaposlenu osobu svaki konkurs (pored potrošenog vremena za ‘ganjanje’ tih papira) košta i materijalno (i do 50 KM). A vjerovatnoća da ćete dobiti posao, obzirom na broj prijavljenih (čak i da nema namještaljki) je manja od 10%. Pitam se da li biste nekome dali svoj novac, a da vjerovatnoća da će on biti bačen iznosi preko 90%? Pored toga, (ne znam da li ta praksa još uvijek traje) nastavnici u osnovnom i srednjem obrazovanju su svake nove školske godine morali konkurisati na (svoja) radna mjesta, jer su primani ‘na određeno vrijeme’ (do kraja školske godine), kako bi im bilo uskraćeno pravo na ‘plaćeni godišnji odmor’ i da bi ih se držalo u neizvijesnosti za njihovu budućnost (i eventualno tražila neka protuusluga). To je samo par primjera kako naša ‘država’ pristupa problemu nezaposlenosti (mogao bih nabrajati do sutra).
Dakle, svaka država ‘ozbiljno’ razmišlja o problemu nezaposlenosti, a pogotovo kada ona pređe 10%. Naša država već 25 godina ‘ozbiljno’ analizira i rješava ovaj problem. I dok mašinci, inžinjeri, pravnici, nastavnici i sl. (kao premijeri i ministri u vladama na svim nivoima za većinu ekonomskih resora) ‘seriozno’ pristupaju svim aspektima ovog fenomena, diplomirani ekonomisti se redovno javljaju na ‘birou’, a armija ljudi (ne samo mladih) napušta njenu teritoriju i time nekako drže nivo nezaposlenosti ispod katastrofalnog nivoa od 40%. I eto tako, jadne žabe (još uvijek žive, jer je temperatura kuhanja ispod kritičnih 40 °C) skakuću do ivice lonca i redovno se javljaju, samo da bi bile zdravstveno osigurane preko ‘biroa’ za zapošljavanje. Da nije žalosno, bilo bi sramotno …
Samo razmišljam …