Da život režira posebne filmove i piše neobične romane potvrđuju Zdravka Gutić i Momir Knežević iz Sarajeva sa adresom stanovanja u Novoj Kaledoniji, koji se išli u isti razred u osnovnoj i srednjoj školi, potom se nisu vidjeli 50 godina, i onda nakon par susreta vjenčali su se prošle godine u “zlatnoj dobi”.
Kada novinar u svojoj profesiji naiđe na romanesknu životnu priču i sretne ljude čini se da su novogodišnji dani – tokom kojih se iskazuju lijepe želje i očekuje da godina u koju smo tek ušli donese ostvarenje planova, snova i želja – pravo vrijeme da se, najprije odvojene životne priče, a onda zajednička priča supružnika Zdravke i Momira prezentira kao primjer da, ipak, sudbina, karma ili vjerujuće predodređenje sve nas vodi u pravcu koji nam je “zapisan”.
Na početku razgovora koji sam sa supružnicima vodila u Sarajevu, gdje su doputovali tokom novogodišnjih i božićnih praznika, nametnulo se pitanje otkuda Sarajlija, Momir Knežević na Novoj Kaledoniji, prekomorskoj teritoriji Francuske sa oko 230.000 stanovnika, smještena u Melaneziji u jugozapadnom Pacifiku, udaljena oko 1.500 km istočno od Australije i 2.000 km sjeverno od Novog Zelanda.
“Po završetku brane u Queenslandu, dobio sam nekoliko ponuda od kojih je najprimamljivija bila mjesto direktora Projekta izgradnje velike brane u Novoj Kaledoniji. Ni sekunde se nisam dvoumio u prihvatanju ponude, privučen stilom života radije nego materijalnom dobiti”, pojašnjava sagovornik.
Na pitanje kako izgleda život u Novoj Kaledoniji, na otoku u Tihom okeanu, Momir odgovara da je to zemlja nasmijanih ljudi koji vas neće mimoići bez pozdrava, poznavali vas ili ne, zemlja s najljepšim zalascima sunca, florom i faunom koja ostavlja bez daha, s tirkiznom bojom mora unutar koralne lagune, bijelim pješčanim plažama i klimom dvije sezone, ljetna s maksimalnom temperaturom oko 32°C i „zimska“ s minimalnom temperaturom od oko 20°C. To je Nova Kaledonija.
Životni putevi su raznoliki i često rasprostrti širom planete. Momirovi preci su došli iz Crne Gore u Sarajevo. A iz grada na Miljacki Momir je otišao zbog poslovnog angažmana i decenijama bio nastanjen širom svijeta.
Uz smijeh i opasku da ga supruga Zdravka ponekad predstavlja kao Crnogorca zbog njegovog karaktera, Momir kaže da su “pravi” Crnogorci njegovi pokojni roditelji.
“Moj djed (Knežević) i njegov brat nastanili su se u Sarajevu 1918. godine i to u sred današnje pješačke zone, Štrosmajerove ulice. Rodio sam se u Sarajevu, živio u BiH do kraja decembra 1991. uključujući tri inostrane radne epizode, od po 1 do 4 godine, u Iraku i Libiji na projektima (gradilištima) sarajevske Hidrogradnje, čiji sam uposlenik bio od 1978. do sredine 1992., a onda zbog situacije u domovini, koja nas je kao četveročlanu porodicu, zatekla u Libiji, na vlastiti rizik (sa $3000 u džepu), otisnuli smo se u svjetsku avanturu”, počinje kazivati Momir svoju životnu priču.
Nakon već obavljenih zadataka, Hemren brana sa hidroelektranom i Bekhme hidroelektrana u Iraku (Azija), Višegrad brana i hidroelektrana u BiH (Evropa) i Sistem vodosnabdjevanja devet gradova u Libiji (Afrika), nastavio se nizati angažman Momira Kneževića u svjetskom građevinarstvu, u projektu za projektom, državi za državom… Grand Hotel Excelsior – Malta (Evropa), Ekspanzija rudnika i rafinerije uranijuma – Rocksby Downs (južna Australija), „Hisense“ sportska arena Melbourne (Victoria), Telekomunikacioni projekti – Sydney (Novi Južni Vels) i Eidsvold brana u svrhu vodosnabdijevanja – Brisbane (Queensland).
“Svoju radnu karijeru završio sam kao graditelj West Kwe brane u Novoj Kaledoniji, čime sam, nakon četiri kontinenta „uknjižio“ i geografsku regiju Oceaniju”, rezimira Momir Knežević svoju poslovnu karijeru dipl. inženjera građevinarstva.
Nameće se, s obzirom na takav angažman na različitim kontinentima i u različitim podnebljima, pitanje onog što se posebno pamti iz struke.
“Puno više pamtim izazove koji su me sve vrijeme pratili kroz moju karijeru, nego neki, da kažem, „lični uspjeh“. Projekti koje bih posebno izdvojio su, prije svega moj prvijenac Hemren brana i hidrocentrala u Iraku koju sam, kao direktor Projekta, zajedno sa svojim timom i preko hiljadu radnika uspješno okončao 1983. godine. Brana je bila kompletirana jednu godinu prije ugovorenog roka, a hidroelektrana u ugovorenom roku“, kaže sagovornik.
Sljedeći izazov kojeg posebno izdvaja je preuzimanje odgovornosti za projektovanje i izgradnju jednog od najluksuznijih hotela u Malti, „Grand Hotel Exselsior“ sredinom 1992. godine, nakon napuštanja Libije na putu, kako kaže, u neizvjesnost.
“Preuzimanjem ove odgovornosti upustio sam se u svoju najveću profesionalnu avanturu, jer se radilo o najsloženijem armirano-betonskom kompleksu ikada izgrađenom od neke malteške firme, a usput, ni moje poznavanje engleskog jezika nije bilo na nekom zavidnom nivou, dok lokalni (malteški) jezik nisam ni govorio niti razumijevao. Najveći problem je mogao nastati zbog nepoznavanja lokalnog tržišta resursa (radna snaga, materijali, oprema, …). Koliko god bilo rizično ovo mi je bila jedinstvena prilika za ulazak na velika vrata u svjetsko građevinarstvo i dao sam sve od sebe da uspijem u realizaciji ovako velikog zadatka, što se i desilo“, opisuje Momir Knežević svoje poslovne izazove i uspjehe.
Ipak, kaže da je gradnja brana, hidroelektrana bila i ostala njegova pasija koju nastavlja da sprovodi treningom mlađih kolega i koleginica, kao i kroz aktivno angažovanje u nacionalnim i internacionalnim komitetima i komisijama za visoke brane.
“Ja sam mojim inostranim kolegama često znao ispričati priču o Mehmed Paše Sokolovića ćupriji na Drini i Nobelovoj nagradi Ive Andrića za knjigu koja govori o vremenu njene izgradnje. Moju priču bih završio „nadom“ da će jednoga dana neko dobiti Nobela za neku knjigu o vremenu izgradnje višegradske brane, koja je locirana svega tri kilometra uzvodno od ćuprije“, kaže sa smiješkom graditelj brojnih hidroelektrana i drugih velikih objekata širom svijeta.
U poslovnoj karijeri Momira Kneževića privatni život značio je porodično prilagođavanje terenskom angažmanu i životu na različitim adresama u svijetu. Iako zvuči kao fraza da život piše romane, priča Momira Kneževića izgleda uzbudljivije od književnih i filmskih sadržaja.
“Vjerujem da bi se iz moje životne priče moglo izvući nekoliko knjiga raznih žanrova. Iako sam “manijački” volio svoj posao i predavao mu se do zadnje trunke energije, porodica mi je uvijek bila na prvom mjestu. Bez podrške porodice ne bi bilo ni moga ekstremno uzbudljivog života. Od države do države, od projekta do projekta uvijek smo bili zajedno sve dok nisu sin i kćerka počeli zasnivati vlastite porodice. Nema većeg zadovoljstva za roditelje nego izvesti djecu na pravi put, nakon čega se dvoje životnih saputnika mogu prepustiti dobi relaksacije. Nije moglo biti boljeg mjesta od Nove Kaledonije za tako nešto. A onda, nakon 10 godina bajkovitog života u tom raju, opaka bolest i gubitak životne saputnice. Za mene je to značilo i kraj moga života. Iz depresije me izvukla moja savjest u poslu jer je valjalo okončati gradnju najveće brane u mojoj karijeri, a još više od toga, osjećaj odgovornosti prema djeci i unučadima. A onda je došlo do susreta s mojom školskom drugaricom Zdravkom”, kaže Momir i nastavak sadašnje bračne priče prepušta supruzi Zdravki koja pojašnjava da je početak jednog lijepog druženja krenuo organizacijom proslave godišnjice mature.
“Pronalazili smo se preko interneta. Dobila sam upit za prijateljstvo na facebooku od Momira Kneževića. Pošto se nisam tog momenta mogla sjetiti ko je, upitala sam zajedničku Facebook prijateljicu ko je to. Rekla je: naš Momo, zar ga se ne sjećaš? Upitala sam: onaj mali crni Momo, jer je bio jedan od najsitnijih dječaka u razredu. Pregleda sam slike iz 4.razreda osnovne škole i 2. i 3.razreda gimnazije i prepoznala “malog” Momu, koji je u 4.razredu srednje naglo porastao. Postali smo Facebook prijatelji. I nakon 50 godina, prvi put smo se sreli 2014. godine na proslavi mature na koju je došao iz Nove Kaledonije“, priča svoju novu i zajedničku životnu storyju Zdravka, koja je do udaje za Momira život provela u Sarajevu.
Sljedeći susret je bio 2016. godine uz prijateljsku kafu u Sarajevu, kada su prvi put pričali o svojim životima prije i poslije gubitka životnih saputnika.
“Vidjeli smo se još nekoliko puta da bih mu pomogla oko rješavanja administrativnih poslova u gradu, zbog problema na koje je nailazio. Jedan odlazak na promociju knjige “U potrazi za izgubljenim gradom” Aleksandra Obradovića je promijenio naš odnos. Pošto mi je spominjao prije da mu je jako teško biti sam, ja sam mu predložila da ga upoznam sa svojom prijateljicom. Njegov odgovor bio je, da ako se odluči biti s nekim, da ću to biti ja. Naravno da sam bila zatečena i to sam primila više kao šalu. Uslijedio je odlazak po neka dokumenta u Višegrad, mjestu gdje je nekad gradio hidroelektranu. To je bila prilika da razgovaramo o ozbiljnim stvarima, jer smo se do tada stalno zezali kao raja. U povratku, uz ručak je predložio da probamo život zajedno, što je podrazumijevalo moj odlazak u Novu Kaledoniju. To je bio za mene šok, jer to više nije ličilo na šalu”, kaže Zdravka.
Pojašnjava da neko ko je živio sam 14 godina poslije smrti muža, ne donosi takvu odluku lako.
“Steknu se samačke navike, komoditet, činiš ono što ti se sviđa, imaš svoje drugarice, planinarenje. Onda mi je Momo naveo razloge zašto bi trebali biti zajedno a i vjenčati se ako vidimo da možemo zajedno. Vremena nije bilo puno za razmišljanje, jer je ostalo još malo do njegovog povratka. Za moju odluku su bile presudne dvije stvari. Prva je bila, da sam ga pogledala kao muškarca a ne kao prijatelja i bio je jedan plus za odluku. Druga stvar je bila da mi je njegov karakter odgovarao, imali smo puno zajedničkog. Odlučila sam da reskiram. I Momirova i moja djeca su prihvatila odluku koju smo donijeli i ja sam se otisnula u avanturu. Dolazak na Pacifičko ostrvo udaljeno 18.000 km bio je kao dolazak u razglednicu sa turističkih prospekata egzotičnih zemalja. Zajednički život, relaksirajuća atmosfera dovela je do toga da se razvila i ljubav koja je rezultirala egzotičnim vjenčanjem. I evo trajemo i lijepo nam je zajedno. Sve je ipak ljepše u dvoje”, jednostavno i iskreno priča Zdravka “svoju stranu” zajedničke priče u drugom braku.
A njen suprug Momir Knežević na zaključnu novinarsku opasku da je on stanovnik svijeta i pitanje gdje zapravo pripada, potvrdno odgovara da se deklariše i predstavlja kao stanovnik svijeta, a pripada tamo gdje mu je trenutno kuća, koja je, kaže kroz smijeh, očigledno poprilično putujuća.
“Od 1. februara prošle godine kada sam započeo penzionerski život, Zdravka i ja planiramo boraviti šest mjeseci godišnje na Južnom Pacifiku (Nova Kaledonija i Australija), a šest mjeseci u Evropi sa bazom u Sarajevu u kombinaciji sa Londonom”, kaže na kraju razgovora Sarajlija Momir Knežević, diplomirani inženjer sa 40 godina profesionalnog iskustva u multidisciplinarnim projektima u građevinarstvu i telekomunikacijama u Bosni i Hercegovini, Iraku, Libiji, Malti, Australiji i Novoj Kaledoniji. Ti projekti uključuju izgradnju brana, hidroelektrana, vodovoda i rezervoara, metalurških procesnih postrojenja, tunela, cesta, mostova, hotela, bolnica, stadiona i telekomunikacijskih žičanih linija i bežičnih mreža.
fokus.ba
