Bila je to neka tinejdžerska fora koja nam nije izlazila iz usta, a od kad sam prešla 25. i zakoračila u stvarni svijet u kojem mi je “ne moram ja ništa” potrebnije nego ikad, nema ga ni na vidiku.
Moram se javiti na mobitel svaki put kad zazvoni, u vožnji, u kupaoni, za ručkom, u inozemstvu, na godišnjem odmoru i obavezno nedjeljom ujutro dok postavljam nove zavjese u stanu i balansiram na nestabilnom stolcu dva metra nad zemljom. Ne samo da se moram javiti, nego se moram javiti na prvi zvuk zvona.
Moram biti dostupna svugdje i svima u bilo koje doba dana i noći, privatno i poslovno, bez obzira na svoj bioritam, ustajanje u 4:30, odlazak u krevet u 22:30 i onih pola sata odmora poslijepodne koji su mi nužni za normalno funkcioniranje. Ako nisam dostupna mami, mogu očekivati vatrogasce koji mi provaljuju u stan u roku od pola sata; a ako nisam dostupna ostatku svijeta… Kako misliš nisi dostupna?! Pa nisi u nekoj špilji zarobljena da imaš opravdanje za to.
Moram biti ljubazna i onda kada druga strana to ničim nije zaslužila, jer to je zrelo ponašanje. Ne stjeraš ljude ondje gdje im je mjesto, već im kažeš „ako biste dopustili da vam objasnim“.
Moram kroz život hodati kao po jajima, moram se objašnjavati, dokazivati, boriti, gristi, dizati granice, trpiti nepravdu i ono najvažnije, moram prihvatiti to kao normalno.
Nastavak teksta pronađite na ovom linku.
