Vjerovatno će mnogi sada posegnuti za tastaturom da, bez da pročitaju, kažu kako jedno prosječno žensko nikad ne može biti kompetentno da priča o nogometu. Dobro.
Možda i neću nikada biti stručnjak za nogomet, ali, makar znam kristalno jasno osjetiti sreću stotina hiljada ljudi u istom trenu. A, nogomet, sreću i ponos u našoj zemlji već godinama jasno povezuje jedan čovjek.
Vedad Ibišević.
Piše: Belma Krajišnik
Nisam mogla, a da ne zapazim da se na društvenim mrežama, polako, ali sigurno širi, s razlogom napravljen hashtag samo za njega: #vedatorenedamote. Saznala sam priču koja se krije iza tog hashtaga i ona me ponukala da napišem poneku riječ. Jer, mene prođe neviđena jeza kad pomislim na nepravdu koja bi mogla sustići i Vedu i mnoge druge.
Uhvati me jeza, ogorčenost, ljutnja, ponos, sreća, ma, cijeli spektar osjećaja pomiješanih kao u bosanskom loncu.
Rekoše nedavno: Vedo odlazi.
Naravno, odlazili su mnogi, prolazilo je njihovo vrijeme, godine su se nizale, stizale su nove generacije, pa je bio logičan slijed da dođe vrijeme da i on ‘omatori’ i pođe s terena.
Nikad neću zaboraviti kako je komšija Huso, s prizemlja zgrade u kojoj sam živjela k'o podstanar, istrčao na ulicu kad je Vedo zabio gol u utakmici za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Kunem se da sam mislila da će tad srce da mu pukne. Radovala se nacija, radovali su se, čini mi se, svi ljudi svijeta. Kao da su tad sve oči bile uprte u nas. U malu državu koja ide na tako veliko takmičenje i na velikog čovjeka koji nam je golom spakovao kofere za put na Svjetsko prvenstvo.
Naravno, to je, vjerovatno najupečatljiviji momenat kojeg će svaki Bošnjo spomenuti kada se povuče priča o Vedi.
Do tog momenta, ali i nakon njega, Vedad Ibišević je uvijek djelovao kao neko ko stoji čvrsto na zemlji. Kao neko kome svi milioni svijeta ne mogu zamijeniti sreću koju unosi u srca ljudi u svojoj domovini.
I, ne samo da je djelovao tako – nego, zaista jeste takav. Tako kažu i njegovi drugovi koji su pokrenuli ovaj hashtag.
Hashtag #vedatorenedamo je pokrenut je, recimo, iz bunta. Iz inata. Zbog zasluga, ponosa, sijaseta sreće, bijesa .. Zbog nepravde!
Da li je zaista potrebno spominjati koliko nas je taj čovjek činio ponosnima za deset godina reprezentativne karijere? Da li je zaista potrebno reći da je veliki broj ljudi ‘njegovom krivicom’ grcalo u suzama onog 15. oktobra prije 4 godine?
Da li se treba spomenuti broj golova, broj dobrih djela, broj usrećenih ljudi, radosne djece?
Zašto #vedatorenedamote?
Jer nije zaslužio takav odlazak. Jer je potrebno dići glas i na njegov doprinos napraviti duboki naklon. Zahvaliti mu se i pozdraviti ga dostojanstveno. Jer je zaslužio mnogo više od onog što su mu priredili iz Saveza, iz kojekakvih fotelja koje misle da je tako lako pronaći mu zamjenu.
Mislite li da je dovoljno da se ovakav majstor iz reprezentacije isprati utakmicom protiv Estonije?
Bez ijedne jedine riječi, bez zahvale, bez čestitke. Niko ne traži da mu se stope ljube na odlasku. Sa svoje 33 godine sigurno će pružiti mnogo podrške reprezentaciji na neki drugi način, ali, gospodo, zaista – tek takav mizeran rastanak od čovjeka koji nam je toliko dao?
Ima ljudi koji ga cijene više nego vi. Njegovi drugovi Dino, Dela, Hazim, Haris … hiljade njegovih poštovalaca. Mi ćemo pronaći pravi način da mu se zahvalimo i doživotno aplaudiramo na pomen njegovog bitisanja u reprezentaciji. Građani, mala raja, prijatelji – učiniće ono što ste trebali i vi, jer, jedno je sigurno – #VEDATORENEDAMOTE!
Hvala ti za sve!
