Prenosimo vam tekst ukrajinske psihologinje Elene Shpundre (na slici), koji pokazuje kako na ljubav gleda zrela žena.
“Imam skoro 42 godine, i s vremena na vrijeme volim reći da ne vjerujem u ljubav, romansu ili u sreću” do kraja života “. Prema muškarcima sam uglavnom otvorena, i bez ustezanja im stavljam do znanja što volim, a što ne.
Također im bez mnogo okolišanja kažem da idu dovraga.
Nisam oduvijek bila ovakva. Ugađala sam muškarcima, kuhala im, kupovala poklone, čekala na njihove poruke, bila spremna s njima ići na kraj svijeta. Svaki put, bila sam spremna da se dam u potpunosti zbog ljubavi. Ali, ako nisam spremna za to više, znači li to da više ne mogu voljeti?
Kada smo mlađi, uglavnom se tražimo, i to može poprilično boljeti. Nekad je potrebno istražiti granice, da preispitaš sebe kako bi znao tko si.
Zrelost je doba kada se zaista susretneš sa samim sobom. Nakon mladenačke zasljepljenosti i razmišljanjima o žrtvovanju, počinjemo živjeti za sebe.
To ne znači da nam nije potreban nitko drugi. Znači li to da smo postali uspješni, okrenuti ka sebi, puni samopouzdanja ili usamljeni? Ne.
Želimo ljubav, toplinu i odnose pune razumijevanja isto kao i kada smo imali 20 godina. Ali, do sada smo naučile da su u zdravoj vezi sve te stvari recipročne.
Zato ove stvari ne radim više: Ženski.ba
