Neprevaziđena po humanosti, prepoznatljiva po mudrosti Tita ratnika, vođe i državnika – legendarna „bitka za ranjenike“ jučer je – 6.maja obilježila 74.godišnjicu. Taj „srušeni most“ na Neretvi iz 1943. godine i srušeni Stari mostarski most 1993. godine i dalje su važni simboli naših prostora.
Prvi most na Neretvi, srušen kako bi se nadmudrio neprijatelj i spasili ranjenici u poznatoj Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi iz II svjetskog rata koja se vodila na prostoru BiH je samo zajednički naziv za seriju bitaka u dolini Neretve između partizana i sila Osovine početkom 1943.godine.
Drugi, Stari most u Mostaru kulturni simbol i nasljeđe ovih prostora srušen je 1993. u ratu. Razlozi i povodi bili su drugi. Ovdje se nisu spašavali ljudi, još manje ranjenici. Ovdje se pokazivala politička i vojna nadmoć tih istih naroda čiji su djedovi i očevi te daleke 1943.godine branili od fašista teritorij bivše nam Juge.
Ova dva poređenja možda nekima izgledaju neprikladna, ali se eto sve ovo, geografski, dešava na istim prostorima u krugu od stotinjaka kilometara i razlike od pedesetak godina. Može se reći i sedamdeset, jer mnogi od nas neke predrasude, zablude nisu prevazišli ni do danas. I dalje su aktuelni četnici, ustaše, balije, srbende s kokardama, crnokošuljaši, i svi oni koji se ne uklapaju u sintagmu – MOJ NAROD, MOJU VJERU.
Ako vam izgleda kao nagađanje, u zabludi ste. To se nama, zaista, događa. Lično bih bila najsretnija da ovi redovi nisu napisani.
I dok na jednoj strani na hiljade ljudi ove zemlje i susjednih država, nekladašnjih republika bivše Juge, antifašisti evociraju uspomene na proslavljni datum naše istorije, dotle na drugoj strani javno, bez srama uglavnom mladi pronose krvave zastave i iz drugog svjetskog, ali i posljednjeg rata na ovim prostorima. Izaberu se tako ti neki datumi ili jednostavno zakažu mitinzi u duhu „događanja naroda“ i udri!! Ko je glasniji, masovniji, tim bolje. Vlasti samo posmatraju kao saučesnici, a i policija je tu – za svaki slučaj da se ne remeti javni red i mir na ulici. Šta je sa mirom u našim glavama i dušama?
Da se vratim tim mladim ljudima. To su ti isti koje u porodici uče da se treba bojati druge nacije i vjere i držati se „svojih“ na „svojoj teritoriji“ koju je zadnji rat zaokružio, a Dejton utabao i zabetonirao. Ni u školi im nije ništa bolje. Tri Nastavna plana i programa, tri maternja jezika, dvije, negdje i tri škole pod istim krovom!! Jer zaboga – kako se „pomiješati“ sa drugima koji nisu „moji“.
Šta mu to, *ebi ga, uop(št)će znači – moji, tvoji? To mu se otprilike svodi na ovo: TREBA DA SE PLAŠIM(!!) svih koji nisu kao ja, koji se drugačije zovu, druge su vjere ili nacije! TREBA samo da poštujem svoje i svoga.
I onda u svom tom ludili naletite na blog momka iz Mostara Brune BOKŠIĆA, koji je na društvenim mrežama podijeljen 2014 puta, o tome kako je on razmišljao prije i kako je prešavši Stari, obnovljeni most doživjeo svoju katarzu i ličnu transformaciju. On kaže:
„…Bio sam dijete koje je živjelo na zapadnoj strani grada Mostara, u čisto hrvatskoj, katoličkoj obitelji, odgajano u strahu od drugog, koje nikada nije vidjelo drugog Srbina ili Bošnjaka osim na TV-u i na filmovima, lako poprimi ovakav mentalitet.
Moji roditelji su super i neizmjerno ih volim i nisu me učili da mrzim, ali su me definitivno učili da se bojim. Društvo u kojemu sam odgajan je bilo čisto hrvatsko, katoličko društvo gdje su svi ljudi sa kojima sam se družio bili takvi, gdje je razgovor starijih bio fokusiran na dnevnu politiku i galamu na one druge koji nam uništavaju život. Društvo, u kojemu je bilo normalno mrziti druge je bilo društvo u kojemu sam odrastao“.
…Trebalo mu je 16 jebenih godina da vidi „u svom gradu jedan od najljepših mostova na svijetu, simbol i status grada“. I kada je već prešao tamo, na drugu stranu ni dlaka s glave mu nije falila, niko u njemu nije prepoznavao onog „drugog“ svih su bili isti, ravnopravni, niko ga nije napao, a kao trebali su…
Eto, šta ti nacionalizam, mržnja i pradrasuda uradi od čovjeka. Konačno sve ono čime su ga drugi filovali palo je u vodu. Ono na čemu je gradio karakter i svoju osobnost raspalo se kao kula od karata. Koliko je samo iza toga ostalo povrijeđenih ljudi, strahova, prezira, mržnje. Nije bilo lako. Ta katarza išla je korak po korak. Trebalo je vratiti povjerenje i vjeru u ljude. To je ono najteže. I sada – čemu i kome je to trebalo?
Naravno, našim političarima koji na strahu grade svoje karijere i utvrđuju svoje pozicije pred svake izbore. Jer oni od politike odlično žive. Da ne pominjemo sada kriminal, korupciju, nepotizam i sva ta sranja. O kojima, uglavnom, šutimo!!
I sada samo da se zapitamo – kako bi ovi sadašnji politikusi i vajni političari bili kadri boriti se za bolji život u BiH s onim istim žarom s kojim su se Titovi borci borili za svakog ranjenika? Koga će danas da spašavaju ovi naši liderčići koji se samo busaju svojom nacijom, jezikom, teritorijom? Nema šanse. Strašno. Gnušam se tog njihovog konformizma i bezobrazluka kojim beskrupulozno pune svoje džepove narodnim parama. Žrtvovanje i rad za sopstvenog građanina za današnje političare je misaona imenica.
Zato se treba prisjećati svijetlih tradicija prošlosti. Sve više sam uvjerena kako je ono vrijeme, (čiji temelji su udareni i u onoj humanoj bitci za ranjenike daleke 1943), a koje smo beskrupulozno srušili, bilo vrijeme prava i pravde, ljudskog ozračja, ravnopravnosti i slobode koja će se teško više vidjeti na ovim prostorima.
Znam reći ćete nije bilo idealno. I nije, i gdje to ima, ali je daleko bolje od ovog što sada živimo.
Zato u ime toga, treba oko sebe imati više mladih na svakom koraku poput Brune Bokšića.
Piše: Biljana Skoković-Tomić
