Svi mi vrlo dobro znamo kakve to sve emocije postoje i kako je to kad smo srećni, tužni, ljuti… Ali znamo li i zašto je to tako, te koja je poenta emocija?
EMOCIJE SU ELEKTROHEMIJSKI SIGNALI KOJI TEKU KROZ NAŠA TIJELA U NEPREKIDNOM CIKLUSU.
Emocije regulišu sve, uključujući i naše misli. Zar onda ne bismo trebali učiti (više) o njima – makar onoliko koliko i o Francusko-Indijanskim ratovima i izračunavanju uglova trougla?
POSTOJI 8 OSNOVNIH EMOCIJA
I bezbroj varijacija i nijansi između. Osam osnovnih emocija su radost, tuga, strah, gađenje, iznenađenje, iščekivanje, ljutnja i povjerenje. Naučnik Robert Plutchik je stvorio Kolo emocija kako bi lakše vizuelno prikazao osnovne emocije, njihovu dinamiku i šta se dešava kada se emocije ne kontrolišu ili kada se isprepliću dvije različite, poput iščekivanja i radosti. To je prilično interesantno, naročito kada znate kako da tumačite Kolo. Ako želite da osnažite svoju emocionalnu pismenost, što je ključni dio razvijanja emocionalne inteligencije, ovo je odličan početak.
EMOCIJE SU NEUTRALNE.
To znači da emocije same po sebi nisu ni dobre ni loše. To se tako samo čini jer, na primjer, radost je svakako ljepša od tuge. Mislim, ko bi želio biti tužan? Ali postoje dva problema sa ovakvim načinom razmišljanja. Prvi je taj što radost i tuga imaju mnogo više toga zajedničkog nego što mislimo. Radost znači da dobijate nešto do čega vam je stalo. Tuga znači da gubite nešto do čega vam je stalo. To su zapravo samo dvije strane iste potrebe i jedna ne može da postoji bez druge.
Drugi problem je to što je svaka emocija zapravo samo signal koji prenosi neku poruku. Čak i emocije sa kojima se teže nosimo kao što su strah, ljutnja ili tuga imaju vrlo značajnu ulogu.
Pa koje su to onda uloge emocija?
EMOCIJE NAS VODE DA PREŽIVIMO I RAZVIJAMO SE
Emocije nam usmjeravaju pažnju i motivišu nas na neku određenu radnju. Svaka emocija ima svoju svrhu. Na primjer, ljutnja je pokazatelj da nam je neki put prepriječen te nam usmjerava pažnju na prijetnju i motiviše nas da se borimo ili preguramo tu prepreku. Naravno da se može koristiti destruktivno, ali nam takođe daje i energiju da pronađemo rješenje problema koji nas tište. A šta je sa drugim emocijama, poput radosti? Radost nam usmjerava pažnju na neku priliku i motiviše nas da radimo više onoga što smo već i radili. Radosni smo kad imamo osjećaj smisla i povezanosti, a svrha ove emocije je da nam kaže da su to pozitivne emocije koja trebamo težiti.
Jedna od meni najdražih stvari koju je napravila ekipa iz Six seconds se zove Emotoscope Feeling Chart – grafikon za određivanje emocija. Prikazuje desetine emocija koje su sve varijacija na temu radosti, tuge, straga i ljutnje, kao i poruku koju svaka od njih nosi. Na primjer, prije neki dan, imala sam osjećaj da mi je svega u životu previše. Bila sam previše zauzeta i vrtilo mi se u glavi. Pogledala sam u grafikon i pod tugom sam vidjela pretrpanost. Šta je svrha ove emocije? Da nam da do znanja da treba da sredimo svoje priortete.
Samo čitanje o tome mi je nevjerovatno pomoglo. Umjesto da se trudim da potisnem to osjećanje, poslušala sam ga i drugačije posložila prioritete, napravila spisak obaveza i redoslijeda po kom treba da ih uradim i osjećala sam se mnogo bolje. Ti neki vrlo jednostavni koraci nam mogu značajno poboljšati život – i učiniti da nam sopstvene emocije ne budu toliko gnjavaža koliko sredstvo.EMOCIJE SU ZARAZNE.
Emocije se šire među ljudima kao virus, čak i kada ne obraćamo pažnju na njih. Bilo da se nalazimo u grupi ili sa samo jednom drugom osobom, „kupimo“ njihove i pozitivne i negativne emocije. Evolucionarna osnova ovoga je prilično jednostavna: ljudi su jedino uspijevali da prežive i razvijaju se u grupama. Mi smo društvena bića. Upravo zbog toga poprimamo emocionalna stanja iz svog okruženja. Gledajte to ovako: ako vidite strah na licu nekog drugog mnogo su veći izgledi da ćete preživjeti ako reagujete što brže – ako je vaš osjećaj straha automatski aktiviran. To bi moglo biti sva razlika između toga hoće li vas pojesti tigar kog je vaš prijatelj upravo vidio ili ćete ipak uspjeti pobjeći.
A ne radi se tu ni samo o strahu. Stalno šaljemo i primamo emocionalne poruke putem broja mehanizama, uključujući ton glasa, izraze lica, držanje tijela i određene načine ponašanja. To je nevjerovatno važan oblik komunikacije u kojem učestvujemo svi, čak i ako toga nismo svjesni. Toliko je duboko usađen u nas da i nehotično kopiramo i recimo usporenost starijih ljudi, što je moja omiljena stvar kad su u pitanju emocije.
Studija koju su sproveli Fejzbuk i Univerzitet Kornel je otkrila da se to prenošenje emocija odvija i putem društvenih mreža. Svi smo međusobno povezani.
EMOCIJE NISU ISTO ŠTO I OSJEĆANJA ILI RASPOLOŽENJA.
Ali, naravno, jesu svi međusobno povezani. U čemu je razlika? Pa, praktično u vremenu. I nivou uključenosti naših kognitivnih misli.
Connection icon. Hub network connection isolated on grey background. Vector illustration. Eps 10.
EMOCIJE SE UPIJU U TIJELO U ROKU OD NEKIH ŠEST SEKUNDI.
Svaki nalet hemikalija koje stvaraju emocije od momenta proizvodnje u hipotalamusu do momenta kad se u potpunosti razlože i upiju traje tek oko šest sekundi. Po tome je naša organizacija i dobila ime. Ako neku emociju proživljavamo duže od šest sekundi to znači da, na nekom nivou, biramo da je ponovo stvaramo i dopunjavamo. Ponekad je to dobro – u slučaju da nas onaj tigar i dalje ganja, te hemikalije straha nam spasavaju život. Ponekad to i nije baš dobro. Ali prepoznavanje toga koju tačno emociju osjećamo, procjena toga koliko je njena svrha u skladu sa našom situacijom i odlučivanje o tome da li je treba ponovo stvoriti je sama srž emocionalne inteligencije.
„A šta ako nam umjesto neprijatelja, nečeg nevažnog ili napornog, naše emocije mogu biti resurs? Šta ako nas mogu povezati sa nama samima i drugim ljudima?“ pita se izvršni direktor organizcije Six Seconds Džoš Fridman.
Izvor: Saša Leper / Lola magazin
