Na pola puta između Vareša i Olova nalazi se selo Oćevije, danas jedino mjesto u Evropi gdje se željezo topi i obrađuje na srednjovjekovni, predindustrijski način. Nekada je u ovom selu od kovačkog zanata za život zarađivalo 60 ljudi, a danas tradiciju čuvaju samo tri kovača, čije su kovačnice proglašene nacionalnim spomenikom BiH.
Alojzija Vijačkić, jedan od posljednja tri kovača u ovom selu, kovanjem željeza se bavi cijeli život, a zanat je učio od oca.
S koljena na koljeno
-Ja radim od malih nogu. Život sam proveo u kovačnici. Ovo je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno- govori nam Vijačkić, dodajući da su se svi muškarci u ovoj porodici bavili ovim zanatom.
I u obližnjim selima su nekada radile kovačnice, ali nisu opstale zbog vode, koja je ključna u ovom zanatu.
-Nama zimi nikada nije voda ledila. Najviše smo zbog toga opstali. Mi koristimo sistem koji se primjenjivao prije više od 500 godina. Imamo uređaje koje tjera vodena snaga. A glavna alatka je klinasti čekić, težak oko 50 kilograma kojim se oblikuje rastaljeni željezni predmet. U Kreševu ima dosta kovačija, ali na ovaj način da vodu koriste k'o mi, to nema nigdje- govori nam Vijačkić.
Vijačkić ističe da posao kovača nije nimalo lagan. Dosta se truda i znoja uloži, sati se provedu da bi se ručno napravio jedan proizvod čija je vrijednost obezvrijeđena sa sve većim razvojem mehanizacije koja kupcima omogućava da dođu do jeftinijeg proizvoda.
-Da bi napravio jednu motiku, moram je ugrijati 11 puta. Treba dosta vremena i strpljena. Ja bi s ocem za jednu sezonu pravio po tri hiljade motika. Sve bismo prodali. A sada napravim 350, 400. Nema se kome prodati. Dosta je preuzela mehanizacija. Svako ima aparat za varenje običnog lima, malo je zavari i eto ti motike. Znaju ljudi šta valja, šta je kvalitetno, ali kad nema para, džaba je što je ovo kvalitetnije – žali se on.
Alojzija, koji svake srijede ide na pijacu, ističe da su tepsije, tave, potkovice za konje, tanjirače, špicevi za izvlačenje balvana proizvodi koji se još uvijek mogu prodati, a i za koje tvrdi da po kvaliteti na tržištu ravnih nema. Hvali se da se njegovi sačevi koriste i u Australiji, Americi.
-Stranci najviše kupuju sačeve, tepsije. A više puta sam slao vani. Plate poštarinu, ja upakujem, pošaljem. Njima nije puno dati dvjesto, tristo maraka za jedan sač. Sretni oni, sretan ja- kroz smijeh će on.
Naporan rad
Sretan je što mu se sin želi i hoće baviti ovim zanatom, od kojeg se, kako kaže, na današnjem vremenu može solidno živjeti.
-Radeći u kovačnici, nakon povratka u selo ponovo sam kuću sagradio. Šupu, garažu napravio, auto kupio. Sve na pošten način. Sa ovih deset prstiju. Teško jeste. Radim po 14, 15 sati dnevno, šest dana u sedmici. Radit ću dok god me zdravlje bude služilo. Ne smijemo dopustiti da ova tradicija koju su nam naši preci ostavili umre -zaključuje on.
Prepušteni sami sebi
Kovačnice su proglašene nacionalnim spomenikom BiH, ali pomoći od države skoro i da nema.
– Od 1996. godine pa do danas, samo sam dva puta dobio simboličnu novčanu pomoć. Imali smo velike štete nakon poplava 2014. godine. Sve sam sam obnovio. Država bi se trebala pobrinuti za nas, ali nažalost, prepušteni smo sami sebi- govori Vijačkić.
Izvor: faktor
