Gledajući iz strogo biološke perspektive, dojenje je isto svugdje u svijetu. Primitivni refleksi sisanja koji su urođeni svoj novorođenčadi omogućavaju im da brzo nauče kako da dojenjem dobiju sve potrebne nutritijente. Od početka vremena, majčina mogućnost da hrani svoje dijete i brine o njemu nije se mijenjala, ali viđenje i emocije u vezi sa ovom praksom definitivno jesu.
Nadalje, dojke se prirodno pripremaju za dolazak novorođenčeta tako što se areole potamne i uvećaju, čineći tako dojku očiglednijom i vizualno primamljivijom bebi. Sva mlijeka su u početku žućkast, nutritivno gust kolostrum. On ubrzo postane prelazno mlijeko, a onda zrelo mlijeko. Ove biološke promjene se dešavaju svim zdravim ženama koje proizvode mlijeko. Bez obzira na to gdje u svijetu se nalaze, biologija žena koje proizvode mlijeko i hrane svoje dijete ne razlikuje se i nije se mijenjala od vremena prve majke koja je podojla svoje dijete.
S obzirom na to da je mlijeko u osnovi isto za sve žene, logično bi bilo i da je i dojenje isto svugdje u svijetu. Međutim, ovo nikako nije istina. Kulturološki uticaji značajno mijenjaju na prakse dojenja u svijetu. Zapravo, dojenje ne samo da se razlikuje od jedne do druge kulture, već i od jedne pojedinačne žene do druge. Ovaj kratki uvid u dojenje u različitim kulturama svijeta pomaže da se razumije kako kulturološke norme, društvene prednosti, obrazovanje, zakon i religija utiču na način na koji žena doji.
1. RUANDA
Ova kopnena zemlja u na istoku centralne Afrike polako ali sigurno obnavlja svoju infrastrukturu nakon genocida iz 1994. godine koji je odnio približno milion života. Kao rezultat tog genocida, mnoge žene više nemaju starije članice porodice, poput majki i tetaka, koje su kroz istoriju uvijek pomagale novima majkama i učile ih.
Ruandanke počinju učiti o značaju dojenja od svoje vlade i zdravstvenih radnika, poput nedavno objavljenog materijala o značaju ekskluzivnog dojenja od Ministarstva zdravlja.
Sa oko 87% žena koje ekskluzivno doje prvih 6 mjeseci, Ruanda ima relativno visoke rizike od dojenja u odnosu na druge afričke zemlje. Međutim, ekonomski i kulturološki faktori umanjuju broj žena koje uspješno doje.
Prema riječima Merijo Keli-Teril, iskusne babice koja trenutno radi za majkama u Ruandi, postoje mnogi mitovi koji okružuju dojenje.
Na primjer, neke ruandanske bake vjeruju da majke nemaju mlijeka tokom prva tri dana. Kako ne znaju za kolostrum i značaj ponude i potražnje, neke bake odmah nakon rođenja bebama donose formule.
Nadalje, iako su tropska zemlja, većina roditelja ubunda svoje bebe u debele slojeve odjeće, što ne samo da pregrije bebe već i sprječava važan kontakt kože-o-kožu koji podstiče majčinu proizvodnju mlijeka. Iako je zaštita bebine kože značajna iz različitih razloga (jako sunce i napasti), mnogi ohrabuju majke da dopuste veći kontakt prirode ali i same kože o kožu. To takođe na prirodan način ohrabruje majke da doje, što pomaže u opovrgavanju starih mitova.
2. NAMIBIA
Namibija koja se nalazi na jugozapadu Afrike i ima 2,5 miliona stanovnika ima relativno malenu stopu dojenja. Zapravo, samo 24% majki nastavlja da ekskluzivno doji bebe starije od šest mjeseci. Kako tvrdi UNICEF, ovo predstavlja značajan zdravstveni problem. Svako četvrto dijete mlađe od 5 godina u Namibiji je nisko, a svako sedmo pothranjeno. Ovo je naročito poražavajuće kada znamo ne samo značaj dojenja već i koliko lako bi dojenje moglo promijeniti ove statistike.
Međutim, uprkos ovim neveselim podacima, jedno namibijsko pleme pokazuje ogroman uspjeh u pogledu dojenja. Drevno pleme Himba iz sjeverozapadne Namibije ima otprilike 50 000 stanovnika i približno 100% stopu ekskluzivnog dojenja. Bez ikakve bolnice u blizini, ove semi-nomadske žene se porađaju kod kuće i svaka od njih doji. Povinuju se prirodnom instinktu potrebe ali i mogućnosti.
Ali iako je dojenje tako prirodan dio himbijske kulture, moglo bi se pomisliti da ono lako pada ženama. Ipak je javno dojenje jednostavno način života ovog plemena. Međutim, prema riječima reportera Majklina Duklefa, to i baš i nije slučaj. U nedavno objavljenom članku NPR-a, Duklef navodi neke od razloga zbog kojih je dojenje uspješno u plemenu Himba.
Iako se mnoge Himbanke suočavaju sa istim izazovima dojenja kao i žene u razvijenim zemljama, poput malene proizvodnje, problema sa prihvatanjem dojke od strane djeteta ili nedostatkom samopouzdanja, antropolog Bruk Skelza navodi da Himbanke imaju nešto što mnoge druge nemaju: vođstvo i podršku. Pred kraj trudnoće, žene se useljavaju kod svojih majki, koje brinu o njima i vode ih kroz iskustvo dojenja, pa čak ih i bude u toku noći da doje.
Skelza tvrdi da niske stope dojenja širom svijeta imaju manje veze sa gubitkom instinkta a više sa nedostatkom kulturološkog vođstva žena koje su tu bile prije nas. Ali ako nastavimo da obrazujemo žene o ovome, te brojke mogu samo rasti.
3. UJEDINJENO KRALJEVSTVO
Iako je relativno bogata i obrazovana zemlja, Ujedinjeno Kraljevstvo drži rekord kao najnerazvijenija zemlja u pogledu dojenja. Izvještaj Lanceta iz 2016. godine otkriva koliko je situacija očajna. Naime, ova studija pokazuje da samo 0.5% žena u Britaniji nastavlja dojiti svoju djecu dok ne napune godinu dana. U poređenju sa tim, približno 30% Amerikanki doji do prvog rođendana svog djeteta. Prema podacima iz 2017. i 2018. godine, statistike samo opadaju, uprkos istraživanjima i preporukama da sve više majki (nastavlja da) doji.
Jedan od vodećih autora studije iz 2016. godine tvrdi da Britanke imaju pogrešno mišljenje da je dojenje prevashodno korisno za stanovnike siromašnijih zemalja. Drugi smatraju da krivica djelimično počiva na agresivnom reklamiranju formula za bebe. Oba ova razloga zvuče vrlo slično načinu na koji su Amerikanke razmišljale 70-tih godina, kada je dojenje smatrano jedinim načinom dostupnim „siromašnim“ majkama koje nisu mogle da si priušte formulu ili načinom za „vezivnjem žena“ i sprječavanjem ih da rade izvan doma tokom vremena borbe za ravnopravnost.
Prema istraživačima sa Univerziteta u Kardifu u Britaniji, tamošnja niska stopa dojenja se takođe može pripisati nedostatku vršnjačke podrške.
Studija je otkrila da samo polovina novih majki ima pristup podršci za dojenje a da postoji mnogo kontradiktornih poruka u vezi sa dojenjem.
Uopšteno govoreći, Britanke se ohrabruju da uspostave raspored svojim bebama i da se vrate na posao, a sve u cilju toga da se što prije vrate onom životu koji su imale prije bebe. Majčinstvo je smatrano nečim što se radi, ali ne i dojenje, koje je posmatrano kao nešto fuj, a ženska tijela su neugodna tema.
4. KINA
Kao i u bilo kojoj drugoj velikoj zemlji, postoji mnogo varijacija u praksama dojenja širom Kine. Prema UNICEF-u, stopa dojenja u Kini značajno opada.
Do 1970-tih, dojenje je bila norma u zemlji. Međutim, sunovrat stopa dojenja se može pripisati agresivnom reklamiranju formule koji je tada počeo. Kina sada posjeduje najveće tržište zamjena za majčino mlijeko na svijetu.Formule za bebe su postale ključni dio kineske kulture.
Međutim, postoji i praksa u Kini koja stimuliše dojenje. Neke Kineskinje praktikuju tradiciju nakon poroda da „presjede mjesec“, koja se takođe naziva i „mjesec pritvora“ ili Zuo Ju Zi. Ova praksa koja je duboko ukorijenjena u kinesku kulturu zahtjeva da majka ne izađe iz kuće 30 dana nakon poroda. Iako mnoga pravila regulišu ovo sveto vrijeme, osnova premisa je da se žena oporavlja i zbližava sa bebom.
Za mnoge žene koje praktikuju Zuo Ju Zi, dojenje je često uspješnije.Često nova majka ima podršku drugih osoba, što joj ostavlja vrijeme i energiju da doji. Novoj majci tipično poslužuju supe ili ribu koja stimuliše laktaciju. Pa ipak, kako mamu ohrabruju da što manje drži bebu u toku tih prvih mjesec dana i da doji samo ležeći, ovo može biti kontraproduktivno po oslobađanje oksitocina. Udruženje pod nazivom Ert Mama Organiks su pokrenuli kapanju pod nazivom Ležeći kako bi podstakli ovakvu tradiciju i u drugim dijelovima zemlje, sa istom premisom uspostavljanja okruženja pogodnog za dojenje.
5. KENIJA
Kenija je odličan primjer zemlje koja je značajno popravila svoju stopu dojenja. Ova afrička zemlja sa preko 46 miliona stanovnika je implementirala dvije inicijative vlade koje su pomogle da se povećaju stope ekskluzivnog dojenja sa šest mjeseca života sa 13% na 61% u nešto duže od deset godina. Iako podrške dojenju ne manjka u većini ove zemlje, mišljenja o dojenju variraju u odnosu na geografsku lokaciju i kulturološku pozadinu.
Na primjer, neke Kenijke, naročito iz naroda Sukuma, vjeruju da je kolostrum prljav. Zato se one rješavanju ovog ključnog mlijeka bogatog nutritijentima umjesto da ga daju svojoj djeci. Kako kaže jedna od starješina iz sela Sukuma: „Čak i da majka nema prste, rađe bi tražila pomoć da izvuče kolostrum prva dva dana i baci ga.“ Ipak, porastom i širenjem obrazovanja ovaj mit se polako ali sigurno raspršava.
Žene iz plemena Luo i Luhja vjeruju da svađe sa komšijama ili članovima porodice mogu dovesti do toga da mlijeko prestane biti bezbjedno da bebu. Stoga, ako dođe do rasprave, prije nego što nastavi da doji, žena mora proći kroz kulturološki ritual čišćenja pod nazivom „manjasi“. Ako se ovaj ritual ne izvrši žena će prestati da doji.
Dok neke Kenijke doje u javnosti, druge to izbjegavaju jer se plaše članova zajednice sa „zlim okom“. Smatra se da ako neko sa zlim okom vidi ženu kako doji da ona rizikuje gubitak mlijeka ili rane na grudima.
Kako dojenje postaje sve prihvaćenije u Keniji, neke žene uzvraćaju udarac represiji.
Nedavni incident u gradu Nairobi pokazuje koliko daleko je odmaklo prihvatanje dojenja. Kada je ženi rečeno da prestane dojiti svoje jednogodišnje dijete u restoranu, stotine žena su se okupile u znak podrške majci, a vlasnik restorana je izdao javno izvinjenje.
Ovakvi događaji podrške su ključni za ohrabrivanje drugih majki.
6. MONGOLIJA
Mongolijske bebe imaju tu sreću da se rađaju u zemljama koje slave dojenje. Smještena u Aziji, Mongolija je predvodnik zemalja u razvoju kada je riječ o početku dojenja, ekskluzivnog dojenja prvih šest mjeseci i produženog dojenja kada beba već malo poraste. Zapravo, nije neobično da majke doje svoju djecu i dobrano u predškolskom uzrastu pa i kasnije.
Rut Kamnicer piše o svom iskustvu života i odgajanja sina u Mongoliji. Ona hvali mongolijske stavove kada je riječ o dojenju. Prilikom dojenja u javnostistranci bi joj aplaudirali za trud. Od baka koje bi joj čestitale u parku do vozača taksija koji su joj pokazivali „palac gore“ dok je dojila na zadnjem sjedištu taksija, podrške nije nedostajalo.
Prisjeća se: „Umjesto da skreću pogled, ljudi bi se nagnuli i poljubili Kaluma u obraz. Ako bi to izazvalo da se on zbog pažnje okrene i ostavi moju dojku potpuno izloženu i mlijeko da curi, niko ne bi ni trepnuo. Niko nije zurio niti skretao pogled – samo bi se nasmijali i obrisali mlijeko sa svojih noseva.“
Majčino mlijeko je neobično voljeno u Mongoliji. Zapravo, cijenjeno zbog nutritivne vrijednosti, često se slobodno daje prijateljima i porodici. Većina Mongolaca će vam reći da i oni vole ukus. Dok neke žene ostavljaju čašu mlijeka svojim partnerima, druge ga moraju sakrivati iz straha da će ga neko uzeti iz frižidera na poslu. Dijeli se slobodno, čak i izvan granica najuže porodice, a neki ga koriste i u pripremi hrane. Termin „tečno zlato“ je ovdje vrlo relevantan.
7. IRAK
Odnos Iračana prema dojenju je vrlo kompleksan. Dok vlada naporno radi kako bi ohrabrila dojenje, istorija ove zemlje obilježena periodima rata i intenzivnog konflikta je uticala na to da stope dojenja ostanu relativno niske. Prije više od dvije decenije zemlja je počela dijeliti besplatnu formulu za bebe putem sljedovanja hrane. Međutim, kao i u drugim zemljama razorenim ratom, neki dijelovi Iraka su zahvaćeni nepitkom vodom, što majkama nije ostavilo mnogo mogućnosti.
Pa ipak, islam je zvanična religija Iraka, a tu postoje vrlo jaki stavovi o dojenju. Religiozni zakoni u vezi sa dojenjem su iz Kurana, koji nalaže da sva djeca imaju pravo na dojenje i zapovijeda majkama da doje dok dijete otprilike ne napuni dvije godine. Međutim, ako su oba roditelja saglasna, majka može i ranije prestati da doji ili potražiti zamjensku dojilju. Zanimljivo, iako su prava žena često upitna, pravo djeteta na dojenje je jače nego u drugim zemljama, a čak se smatra i „pravom“ u zemljama gdje to nije.
Islamski zakoni imaju imaju specifične stavove po pitanju dojenja. Kako se dojenje smatra ključnim za dobar razvoj djeteta, i žene koje nisu majke tog djeteta ga mogu dojiti. Ako žena podoji dijete koje nije njeno više od pet puta prije djetetovog drugog rođendana ona se smatra njegovommliječnom majkom i naziva rida’a. Dojeno dijete postane „mliječni brat ili sestra“ biološkoj djeci te žene i ne smiju se međusobno vjenčavati.
8. BRAZIL
Jaka podrška dojenju u Brazilu uzrokovala je strmoglav pad stope smrtnosti novorođenčadi od preko dvije trećine, a najviše zbog javnih kampanja. Više od polovine brazilskih majki djecu doji najmanje do šest mjeseci starosti.
Brazilska vlada je uložila ogromne napore da podrži dojenje. Godine 1981. stvorili su Nacionalni program dojenja (PNBF) koji je imao za cilj regulaciju reklamiranja formule, kao i podršku majkama koje rade. Brazil je uveo zabranu na reklamiranje formule 2015. godine. Takođe, postoje značajne kazne za preduzeća koja diskriminišu dojilje.
Međutim, možda je i najveća brazilska priča o uspjehu dojenja stvaranje njihovih banaka majčinog mlijeka. Brazilska mreža banaka ljudskog mlijeka je najveća na svijetu. Od približno 300 banaka ljudskog mlijeka na svijetu, u Brazilu se nalazi njih čak 220. Približno 167 000 Brazilki je doniralo svoje mlijeko bankama 2014. godine i taj broj je u stalnom porastu jer majke žele da se vrate prirodnijim načinima poroda i odgoja djece.
9. REPUBLIKA KONGO
Centralnoafrička nacija Republika Kongo je dom Aki, nomadskom pigmejskom plemenu sa oko 20 000 članova. Aka pleme njeguje jednakost polova, a očevi provode jednako vremena sa djecom kao i majke. Nakon života u to plemenu, profesor antropologije Beri Hevlet opisuje kako su uloge muškaraca i žena u plemenu Aka potpuno naizmjenične.Kako su djeca centar plemena Aka, u svakom trenutku borave sa jednim od roditelja. Zapravo, prvih godinu dana djeca se nose i ona ne dodiruju zemlju. Jednako su bliski sa oba roditelja a Aka očevi održavaju nivo fizičke intimnosti koji je stran u mnogo zemalja širom svijeta.
Dok je živio u plemenu, profesor Hevlet je primjetio da Aka muškarci doje svoje bebe kako bi ih umirli. Iako ne postoji mogućnost laktacije, očevi svjesno umiruju bebe koristeći svoje bradavice. Nije neobično vidjeti kako bebe sisaju grudi svojih očeva.
10. NORVEŠKA
Dojenje je stil života za Norvežanke. Samo 1% norveških beba nikada nije sisalo mlijeko.
Možda je jedan od razloga za ovoliki uspjeh dojenja velikodušna politika porodičnog odsustva. U Norveškoj, roditelji imaju pravo na 46 sedmica odsustva sa punom platom ili 56 sedmica sa 80% plate.
Norveška je i dom nekolicini banaka mlijeka a ističe se i po svom izboru da majčino mlijeko ne pasterizuje. Zato što toliko majki bira da doji, zahtjev za donatorskim mlijekom je relativno rijedak pa su u mogućnosti imati strože mehanizme analize. Nadalje, dok se u mnogim zemljama za doniranje mlijeka ne plaća, Norveška dobrano kompenzuje majke za donaciju mlijeka.
11. INDIJA
Kao i u mnogim drugim velikim i raznolikim zemljama, Indija ima širok spektar praksi dojenja. Generalno, stope dojenja u Indiji su relativno niske.
Rano počinjanje dojenja je manje od 50%, iako je ekskluzivno dojenje beba od šest mjeseci na stopi od 55%, što je više nego u SAD-u.
Međutim, Indija ima mnogo mjesta za napredak kada je u pitanju prihvatanje dojenja. Jedan magazin je nedavno zadobio značajnu pažnju kada se na naslovnoj strani našla žena koja doji bebu. Mnogi ljudi su bili bijesni, iako je ova fotografija napravljena sa ukusom za cilj imala normalizovati dojenje.
No, u Indiji postoje i mnogi podržavaoci dojenja, uključujući i Bišnoe. Bišnoi su religiozna grupa ljudi koji žive u Zapadnoj pustinji Tar i sjevernim pokrajinama zemlje. Praktikuju saosjećanje sa svim živim bićima ili „praan daya“. Tako se dešavalo da žene podoje lane. Ovo saosjećajno pleme žena koje svojom obavezom smatraju brigu o svim živim stvorenjima ponekad liječe i brinu o povrijeđenim lanadima ili onima koji su ostali bez roditelja.
12. JAPAN
Istorija dojenja u Japanu je nalik na mnoge razvijene zemlje. Povećanjem broja poroda u bolnici smanjuje se stopa dojenja. Iako su javne kampanje za podizanje svijesti pomogle da se podignu stope dojenja, mnoge Japanke i dalje prehranu dopunjuju formulom.
Prema tvrdnjama jedne majke blogerke koja živi u Japanu, iako se dojenje generalno cijeni u zemlji, mnogo je manje podrške za ispumpavanje mlijeka. Mnoge firme nemaju uslove da se majke ispumpavaju na poslu. Nadalje, zahtjev da vrtići nude mlijeko je izrazito zahtijevan, a slijede i mnoge regulative. Kao rezultat toga, neke majke koje rade se prebacuju na formulu.
Nekoliko drevnih japanskih tradicija dojenja se praktikuju i danas, kao što je masaža dojke. Babica Sotomi Oketani je formalizovala tehniku masaže dojke koja ima za cilj stimulisanje proizvodnje mlijeka i otklanjanja začepljenja žlijezda. Oketani metoda čak pomaže majkama da se nose sa prekomjernom proizvodnjom mlijeka. Sa skoro 300 babica treniranih za Oketani metodu u Japanu danas, masaža dojke je uobičajena praksa.
Oketani je takođe pomogla bezbrojnim majkama da skinu dijete sa sise. Dok neke Japanke stavljaju wasabi i togarashi na bradavice kako bi prekinule dojenje, Oketani savjetuje majke da ofarbaju ili nacrtaju jarka licana svaku bradavicu kako bi odbile dijete od toga da želi da sisa. U svojoj knjizi objašnjava da nacrtana lica „malko plaše djecu ali istovremeno im razvijaju neki misteriozan osjećaj kao kada gledaju predstavu.“
Nije poznato da li mnoge majke prate ove savjete za odvikavanje, ali neke od njih dijele varijacija ove tehnike. Jedna majka je predstavila jedan često korišten, nježniji pristup po kome bradavicu pokrije flasterom te na dojku nacrta neku životinju, kao što je zeko ili maca. Majka onda kaže djetetu da tu više nema mlijeka, da ga je zamijenila životinja.
13. GUATEMALA
Smještena u Centralnoj Americi, Guatemala pati od vrlo visoke stope smrtnosti novorođenčadi i majki. Neuhranjenost pati mnoge Guatemalance, a ograničen pristup kvalitetnoj zdravstvenoj njezi samo doprinosi ovim izazovima. Zapravo, skoro 80% domorodačke djece u Gvatemali pati od neuhranjenosti.
Postoje mnoge razlike u vrijednostima dojenja širom Gvatemale. Opšti nedostatak obrazovanja vodi do mnogih zabluda u vezi sa dojenjem. Na primjer, mnoge žene odbacuju kolostrum, jer vjeruju da je to „staro mlijeko“ koje je prljavo, prehladno, pregusto, žuto i da nije bezbjedno. Kada su ih pitali o ovome, Gvatemalanke su rekle da se to tako radi godinama.
Umjesto toga, mnoge domorodačke Gvatemalanke svojoj novorođenčadi daju druge tekućine, kao što su ušećerena voda, soda pa čak i kafa, dok čekaju da im nadođe mlijeko.
Sa druge strane, one žene koje doje često to rade duži vremenski period. Zbog nedostatka hrane, mnoge domorodačke žene čekaju da daju bebi čvrstu hranu dok ne napune 8 do 12 mjeseci. Takođe, često zbog finansijskih razloga, mnoge ove žene nastavljaju dojiti i kada im bebe već dobrano prohodaju.
14. PAKISTAN
Pakistan je nastojao povećati svoju stopu dojenja godinama. Trenutno, samo se 38% djece ispod 6 mjeseci starosti doji. Nadalje, stope ekskluzivnog dojenja su niže kod obrazovanijih, bogatijih žena. Sa boljim pristupom formulama, žene koje rade i one iz viši socio-ekonomskih slojeva češće djecu hrane na flašice.
Zato što je Pakistan vrlo patrijarhalno društvo, dječaci imaju prednost kada je riječ o dojenju. Majke u Pakistanu svoje kćerke doje znatno kraće nego sinove, a naročito ukoliko nemaju starije sinove. Mnoge žene okončavaju odnos dojenja sa kćerkama u nadi da će uskoro zatrudneti opet, i ovaj put roditi dječaka.
Konačno, dojenje u javnosti u Pakistanu je potpuna nepoznanica. Smatra se izrazito privatnim činom, te većina žena nađe diskretno mjesto da doji. Postoji poseban prekrivač za onu nekolicinu hrabrih koje doje u javnosti. Kako kaže kolumnistkinja Mehr Tarar:
„Nijedna žena, čak ni one koje nose mini-suknje, ne doji u javnosti.“
15. UJEDINJENI ARAPSKI EMIRATI
Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), nacija na Arapskom poluostrvu koja se graniči sa Persijskim zalivom, je 2014. godine donijela zakon koji nalaže da majke doje djecu dok ne napune 2 godine. Uprkos opriječnih komentara da ovakav zakon može kažnjavati majke koje imaju poteškoća sa dojenjem ili omogućiti muževima da tuže svoje žene jer ne doje djecu, zakon je ostao na snazi. Nacionalno federalno vijeće UAE-a je pristalo da obezbijedi zamjenske dojilje djeci čije su majke umrle ili nisu u mogućnosti da ih hrane.
Međutim, kako je do sada primjećeno, nemoguće je sprovoditi ovaj zakon.
„Izuzetno je teško nadgledati ovaj Zakon jer trenutno ne postoji nikakvo prikupljanje podataka o stopama dojenja u UAE-ima nakon šest mjeseci života djeteta“, kaže babica Šani Din.
„Ovako formulisan zakon je nejasan po pitanju statusa količine dojenja koju zahtjeva, jer u ovom periodu se ishrana počinje nadopunjavati čvrtsom hranom i drugim oblicima mlijeka i vode.“
Izvor: Lola magazin
