Dvanaestogodišnji sin čitateljke za pismenu vježbu iz Bosanskog jezika dobio ocjenu 2, iako njegov rad, po mnogima, zavrjeđuje najvišu ocjenu.
Učenici su dobili zadatak da napišu kratki tekst u kojem će opisati i dati svoj doživljaj nekog mjesta koje su posjetili. Dvanaestogodišnjak je napisao sljedeći tekst:
“Lanzerote je jedan mali otok kraj Maroka. Tamo sunce obasjava sve, ali u isto vrijeme vjetrovi palme njišu i ljuljaju kao valovi more. Pijesak crn kao iz vulkana. Ljudi opušteno prolaze ulicama izmeđi bijelih kuća sa pozlačenim krovovima.
Grad je taj pun zmija, zmajeva i insekata raznih. Okružen je vulkanom i brdima.
Legenda kaže: Strašnu neman u vulkan baciše, a narod straha oslobodiše. Sile zla uhvatiše, san sviju popraviše. Možda u tom vulkanu nekih zvjerki trag ostade”.
Majka ovog učenika zaprepaštena je:
“Uz njegov “švrakopis” i 2-3 gramatičke ili slovne geške ocijenjen je ocjenom 2. Meni kao, vjerovatno, subjektivnom roditelju ovo nije nikako imalo smisla, pa sam rad pokazala svekru, djedu mog dijeteta koji je ispratio generacije učenika i zaradio penziju kao nastavnik na istom predmetu. On se samo ironično nasmijao na ocjenu. Tekst pokazala poznanicima koje smatram kompetentnim (prosvjetni radnici, univerzitetski profesori, književci i književni kritičari). Na sreću, kako i sama radim u kulturi, poznajem širok krug osoba iz te branše. Dobila sam zaista različite komentare, više ili manje pozitivne ili neke koje vide fikciju, itd. Svi se ipak generalno slažu da je stil i način izražaja drugačiji od stereotipa jednog dvanaestogodišnjaka, i da ga svako može tumačiti različito, ili čak uopće neshvatiti, ali nikako obezvrijediti ili omalovažiti.
Prenosim dio jednog od komentara, koji sam dobila od poznatog književnog kritičara, a ujedno i književnika, koji je objavio više djela proze i pozije, ta osvojio niz književnih nagrada u Bosni i Hercegovini, i regionu.
‘Priča Vašeg sina zavrjeđuje najvišu ocjenu, jer je u cjelosti uspješan literarni uradak koji, između ostalog, ima ono najvažnije: poruku! Nadalje, načinom literarnog izraza, stilom, formom i promišljanjem (koje ponire u legendu sa otoka Lanzarote) nadmašuje spisateljske domete dvanaestogodišnjeg dječaka. Ne znam šta je moglo rukovoditi nastavnika koji je to ocijenio sa “dvojkom”. Ako taj i takav pedagog tako ocjenjuje može negativno utjecati na darovitost dječaka. Zato ste tu Vi, i ne dajte da se obeshrabri. Neka samo piše, pred njim je blistava literarna budućnost’, napisao je književni kritičar.
Na sreću ili nesreću nastavnica je uz ocjenu dala i komentar da ona nije mogla shvatiti šta je moj sin svojim sastavom htio reći.
I nije bit u tome, da li prosvjetni radnik, može dokučiti i razumjeti poruku svog dvanaestogodišnjeg učenika, jer su svi oni jedinstveni i posebni na svoj način, i nekada je to i najvećim psiholozima nesavladiv izazov.
Pravi problem je u tome, što naše nerazumijevanje i neshvatanje, manifestujemo kažnjavanjem i obeshrabrivanjem naše djece, u vidu loših ocjena i potcjenjivanja, što jeste prava tragedija i nešto što za osobe koje tek formiraju svoju ličnost može ostaviti dugotrajne negativne posljedice, i obeshrabriti ih da u odrastanju upoznaju sebe i svoje indivudualne sposobnosti i potencijale, koje trebaju razvijati a ne gušiti.
Daleko od toga da mislim da je moje dijete neki vanserijski talenat ili genijalac, ali nemoguća misija da se dohvati neka trica iz Bosanskog jezika je sigurno daleko ispod njegovih kapaciteta i onoga što pokazuje, bar kada su u pitanju pismeni radovi, kaže dječakova majka.
Šta mislite, zaslužuje li dječakov pismeni rad veću ocjenu?
Izvor: radiosarajevo
