Za januar kažu da je duži od bilo kojeg drugog mjeseca u godini i često ga ljudi vide kao jedan od ”najsivijih” perioda u 12 mjeseci godine. Svaki vid vjetra u jedra, elana, motivacije, inspiracije, nadahnuća je kao oaza žednom čovjeku u pustinji. Često su to stvari koje nam promaknu ili na koje ne obraćamo pažnju, a često se nalaze na prašnjavim policama, između korica, na stranicama koje čekaju naše prste i naše oči koje treba da ih vide i koje treba da ih osjete.
Onako među nama, želim te nešto pitati…
Tiho, da nitko ne čuje… Već samo da ti osvjestiš.
Reci mi…
Možeš li sebe u oči pogledati? Ili te strah što ćeš vidjeti?
Bojiš li se to učiniti?
Jer znaš da sebe ne možeš lagati…
Imaš li hrabrosti nešto promijeniti? Ili ćeš se u vlastitoj boli ugušiti?
Možeš li si priznati tko si? A tko nisi?
I tko bi želio biti?
Onako istinski… kad nitko ne vidi.
Jer ovo vanjsko je samo privid i ništavilo. Može te učiniti moćnim po cijeni ljudskosti. I gubitka sebe… Ako ne umiješ paziti.
Zato molim te… Pogledaj se u ogledalo. Sam, kad nitko ne vidi.
I zapitaj se tko si?
Živiš li istinu ili laži?
Jesi li svoj ili tuđi?
A ustvari ničiji…
Odgovori si.
Samo sebe obaraš. I od Života praviš životarenje.
A umjesto radosti u sebi nosiš mučenje…
Molim te, ne čini to.
Idi i usreći se. ♥️
