Odrastala sam sa dvije žene. Sa dvije totalno suprotne tačke na jednoj istoj liniji. Sa pokornom i prkosnom. Jednom mekanom i nježnom i jednom grubom i oštrom.
Odgajale su me obje pokušavajući u mene utisnuti ono najbolje što su mislile da treba.
Da me nauče o životu najbolje što su znale.
Izmješale su se tako u meni dvije. Ona nježna koja zaplače na ružan pogled i ona koja je u stanju da krvari a da se smije. Ta druga je opasna. I za mene i za druge. Ona je u stanju da te povrijedi dok joj se srce slama kako bi se zaštitila. Ona je u stanju da povrijedi sebe kako bi bila ono što je obećala sebi da će biti kada poraste.
Moja baka je bila primjer žene koja je naučena da bude poslušna. Za nju oglušavanje o želju i zapovijest nekog njoj dragog muškarca nije bila opcija. Pa bi tako brat spomenuo da je žedan ona je već nosila vodu. Poželio bi omiljeno jelo u ponoć, ona bi ustajala. „Ćuti, ne raspravljaj se, dobro je, pusti“, kao postulati koje je željela da mi ubaci u glavu, a koji nikako nisu željeli da se prime.
Nažalost konstatujem da su se primili u toliko mladih mozgova. Primili su se u svim sferama. Žene danas u XXI vijeku, obrazovane, školovane i sposobne, TRPE. Trpe da on radije gleda utakmicu nego tebe. Trpe da ostavlja čarape po stanu i prljav veš u ormaru. Trpe da im neko uzima platu i određuje šta će kupiti.
Žene su danas nazadnije nego što su bile prije stotinu godina. Tada su morale jer su bile finansijski zavisne od muškarca te kao gola borba za opstanak pristaješ na sve da preživiš. Onaj instinkt koji nas u tim situacijama ne razlikuje mnogo od životinja tjera da se boriš kako najbolje umiješ. Slušajući. Služeći i dvoreći. Kako bi dobila pare da kupiš ručak, ZA VAŠU porodicu.
Žene danas trpe da budu neljubljene, nevoljene, nezagrljene. Žene su se danas ubijedile da je to normalno. Žene danas pristaju na rutinski i mlak seks u misonarskoj pozi dok u glavi prebiraju spisak za kupovinu. Jednom mjesečno, ako je mjesec bio dobar.
Žene danas pristaju da rađaju djecu da bi spasile brak sa mužjakom jer on svoju svrhu dobija tek onda kada te oplodi i kada izrodiš barem troje djece. Kao pečat da si njegova i da je on taj. Važno mu je, iako je poslednji put istinski osjetio strast prema tebi prije pet godina.
Ona druga krajnost koja me odgajala, ona gruba i oštra me naučila da u životu ne treba da se trpe ničija sranja. Pa čak ni ona tvoje djece. Ja nikada nisam bila bezuslovno i bezrezervno na prvom mjestu samo zato što sam dijete. Moralo je sve biti racionalno. I ispravno. Jer je život učio da nema mnogo vremena za sentimentalnosti.
Ona me naučila da se kroz život ne bori p…m već tako što ćeš biti odrasla i snažna. Ona me naučila da život možeš da savladaš čak i ako te on mučki udara svaki put kada ustaneš. Ona me naučila kako se zatrpaju emocije i kako hodaš prkosno i uspravno. Ona me naučila da zauvijek budem svoja i da jedino tako mogu biti nečija. Da ne budem glupa, površna i poslušna pod svaku cijenu. Ona me naučila da nikad ne budem ono što nisam da bih bila prihvatljiva društvu.
Iako je ponekad u meni budila osjećaj neopisive ljutnje kada je grubošću pokušavala da me otrgne od onog preemotivnog dijela mene koji je drhtao pred izazovom, naučila me kako da budem žena. Naučila me da se sluša srce, ali koristi mozak. Naučila me da za sebe biram muškarca koji će željeti da budem bolja, a ne ugodnija. Naučila me da volim ali i da se čuvam. Naučila me i da je u redu da se plače. Iza zatvorenih vrata na pločicama kupatila da ne vidi niko. I da se poslije toga ustane, umije i osmjehne.
Tužno mi je kada vidim koliko je onih koje su učene pogrešno. Koje se bude svako jutro mrzeći sebe i onoga pored koga se bude.
Tužni su mi svi izgovori „zbog djece“, „zbog umora“, „zbog posla“.
Tužno je da budeš toliko nevoljena da zaboraviš i kako da voliš samu sebe. Tužno je da se boriš. Još tužnije da se predaješ.
Budi najbolja verzija sebe i sebi, ZBOG SEBE. Koga briga šta će o tebi misliti jedan muškarac. Ili njih pet.
Izvor: Lolamagazin.com
