Sinoćnjom pobjedom Portugala nad Francuskom u finalu Evropskog prvenstva, spuštena je zavjesa na vjerovatno najdosadnije i najneinteresantnije prvenstvo Starog kontinenta ikada.
Na Euru je odigrana 51 utakmica i postignuto je 108 golova, što je 2,12 po meču. Ipak, epitet “najdosadnijeg” mu dajemo iz nekih drugih razloga. Samim proširivanjem broja učesnica sa 16 na 24 fudbal je izgubio na kvalitetu, a jedini benefit imali su organizatori koji su ponovo zaradili basnoslovne novce od sponzora i TV prenosa.
Druga stvar, od prve pa do zadnje utakmice gledali smo taktičko nadmudrivanje i bez mnogo rizika. Portugal je postao prvak sa samo jednom pobjedom u regularnom toku utakmice (protiv Velsa u polufinalu), a odigrao ih je sedam. Grupu su prošli sa tri remija, a u nokaut fazi nakon produžetaka i penala izbacili su Hrvatsku i Poljsku. Isto tako, portugalska titula je zaslužena, jer nisu poraženi nijednom.
Jedine dvije utakmice u kojima smo mogli uživati su (Portugal – Mađarska 3:3 i Francuska – Island 5:2), gdje broj golova govori kako nikakvih kalkulacija tada nije bilo.
Svoje sam prvo veliko takmičenje gledao 1998. godine. Bilo je to Svjetsko prvenstvo u Francuskoj sa 32 selekcije koje su igrale napadački fudbal, a mi kao djeca divili smo se tada igrama Holandije, Argentine, Njemačke, Brazila te zvijezdama poput “pravog” Ronalda, Batistute, Henryja, Bergkampa, Nakate, Šukera i drugih.
Svoj prvi Euro gledao sam 2000. godine. Ovo takmičenje organizovale su dvije zemlje, Belgija i Holandija, a titulu je uzela selekcija Francuske. Bili su to dani kada smo gledali redom svaku utakmicu i kada ti je bilo žao svake neodgledane, a sve si to nadoknađivao snimcima u kasnim večernjim satima.
Na ovom prvenstvu propustio sam sigurno 15-tak utakmica, jer nakon svega viđenog nisam imao želju ni posebnog motiva da ih gledam. Sve mi je bilo važnije od Eura, pa čak i gledanje glupih filmova kakve godinama vrte naše televizije.
Kako su godine prolazile i kako se nizalo prvenstvo za prvenstvom, generalno gledano fudbal je postajao sve dosadniji. Međutim, svaki turnir imao je posebne momente (zlatni gol Davida Trezegeuta u 117. minuti, nevjerovatna pobjeda Grčke na Euru 2004, ludi gol Turaka koji izbacuju Hrvate sa prvenstva 2008. godine, Španci koji “razvale” Talijane u finalu Eura 2012). Kada govorimo o Svjetskim prvenstvima, na prošlom Mundijalu gledali smo kako se Švabe igraju sa Brazilcima (pobjeda 7:1), ili 2006. godine kako Zidane glavom udara Materazzija.
Elem, po čemu ćemo pamtiti ovo prvenstvo? Šta je najupečatljiviji trenutak? Šta nas je oduševilo? Odgovor je jednostavan: osim Islanda i Velsa koji su bili pravo osvježenje, jedno VELIKO NIŠTA! Za par godina na pomen ovog prvenstva sjećat ćemo se jedino navijačkih tuča i sukoba Engleza, Rusa, Poljaka i Francuza na ulicama. Ostalo sve pada u zaborav. Jedino što ostaje zapisano u historiji jeste da je Portugal po prvi put postao evropski prvak.
Ako nas išta veseli je to da BiH nije nastupila na ovakvom Euru 2016, te da uskoro počinju kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Slijede nove reprezentativne obaveze naših Zmajeva, a to je nama uvijek zanimljviije od bilo kojeg Eura ili Mundijala.
Piše: Vedran Jahić
