”Mržnja je aktivno nezadovoljstvo, zavist pasivno; ne smijemo se stoga čuditi što zavist tako brzo prelazi u mržnju” – Goethe
Zavist nikada nije bila veći problem nego danas. Naše doba jednakosti potiče nas da se uspoređujemo sa svim i svačim, a Internet i društveni mediji nam sve to u mnogo čemu olakšavaju, podstičući plamen naše zavisti. I, naglašavajući materijalno i opipljivo nad duhovnim i nevidljivim, naša kultura empirizma i konzumerizma uništila je onu izravnu silu koja je sposobna da taj plamen stiša.
Zavist je osjećaj nezadovoljstva ili pohlepe zbog nečijih prednosti, imovine ili osobina poput ljepote, uspjeha ili talenta. Da bismo osjetili zavist, potrebno je ispuniti tri uvjeta. Prvo se moramo suočiti s osobom (ili osobama) koje posjeduju nešto – imovinu, osobinu ili postignuće – što je nas promašilo. Drugo, moramo to nešto poželjeti za sebe. I treće, moramo biti osobno mučeni osjećajem ili osjećajima koji su proistekli iz posmatranja te osobe. Ova emocija je uobičajena odbrana od sramote u situacijama kada se nekom pogledu osjećamo manje vrijednim od drugih. Kad odbrana funkcionira, nismo svjesni da se osjećamo nesposobno. Čak se možemo osjećati superiornijima i omalovažavati osobu kojoj zavidimo.
Skloni smo usmjeriti zavist na ljude koji se nalaze u našoj neposrednoj blizini – prijatelje, članove porodice, komšije, kolege. Razlog tomu je upravo blizina, odnosno oni su ljudi s kojima najčešće dolazimo u komunikaciju. U krajnjoj liniji oni su osobe s kojima se poredimo kako bismo odredili vlasiti položaj u društvenoj hijerarhiji. Većina nas se ne bi uspoređivala s Donaldom Trumpom, no možda ćemo svog prijatelja ili suradnika upotrijebiti za procjenu našeg uspjeha, jer smatramo da se nalazimo na sličnom terenu.
Iz ovoga proizilazi da zavist može biti benigna i maliciozna. Zlonamjerno zavidni ljudi osjećaju frustraciju i pokušavaju izravnati razliku s nadmoćnim drugima pokušavajući ih uništiti ili uništavajući ih. Zlonamjerna osoba može otići toliko daleko da sabotira, zloupotrebljava ili kleveće osobu kojoj zavidi, sve vrijeme nesvjesna osjećaja inferiornosti. Arogancija i agresija služe kao obrana zajedno sa zavisti. Benigno zavidni ljudi također se osjećaju frustrirano, ali oni pokušaju izravnati razliku pomičući se prema gore. Ovdje je važno napomenuti da obje vrste zavisti nisu povezane s potragom za srećom niti s humantarnim motivima, već motiviraju ponašanje da se nejdnakost riješi povećanjem vlastitog ili smanjenjem relativnog položaja drugih.
Psiholozi imaju običaj reći da su sve emocije koje osjećamo prirodne i normalne, međutim samo na kratko vrijeme. Svaka negativna emocija ima tendenciju da nam sroza kvalitetu života ukoliko se predugo zadržimo na njoj. Zavist, bila ona zdrava ili destruktivna, govori nam da nešto nedostaje u nama samiima. Ili, barem ukazuje na nešto za što mislimo da nemamo. Ona bi mogla otkriti osjećaj inferiornosti koji nas sprječava da ostvarimo zdrave odnose. Možda nas podsjeća na onaj san koji smo negdje usput izgubili. Bez obzira šta je po srijedi, uvijek nam ima nešto za reći. Zato je toliko važno slušati vlastiti unutarnji poziv u pomoć.
Kad je riječ o zavisti i svemu onome što uključuje, tu energiju (koju koristimo za kritiziranje i traženje tuđih “mana”) moramo usmjeriti na nešto pozitivno. Cilj je tražiti ono što nas stvarno čini sretnima. Dakle, svu tu energiju koju ispoljavamo vani trebamo usmjeriti nazad u naš unutarnji svijet. Jedina usporedba koja je korisna je ona kada uspoređujemo sebe sa samima sobom, sve ostale su doista beskorisne. Svaki je čovjek jedinstven i ima svoje snage i slabosti. Zašto se gnjaviti uspoređivanjem sebe s drugima? Mi smo različiti ljudi, nismo iskusili iste stvari i ne vidimo svijet na isti način.
Samo življenjem vlasitog života možemo se usredotočiti na ono što želimo biti i kako to želimo postići. Dakle, ukoliko želimo da krenemo naprijed, zavist moramo ostaviti iza sebe. Prihvatanje je prvi stepen, odnosno ono nas jedino može gurnuti na put pronalaženja vlastite sreće i zadovoljstva.
Piše: Amina Duraković
