Posljednji dani juna bili su pravi pakao za tri vrste korisnika društvenih mreža: onih koji “skroluju” zbog prirode posla, onih čija djeca nisu sa svim peticama, kao i oni koji uopšte nemaju djecu. Post do posta iskače, a sve same fotografije knjižica odlikaša, koje, gle paradoksa – ne postavljaju mališani već njihovi roditelji!
Od kako su djeca otišla na raspust, društvene mreže su preplavljene postovima koje prikazuju đačke knjižice i ocjene djeteta. Pogađate, ako već ne znate – u pitanju su sve sami odlikaši sa primjernim vladanjem, koji se ističu samo po dobrom. Nijedna četvorka. Nijedan neopravdani izostanak. Onda shvatite da vaš mališan ima jednu četvorku i dva neopravdana, i možda vas je sramota da pričate o tome? Griješite! Za ljude koji ovo rade, i stručnjaci imaju objašnjenje i kritiku.
Psiholog Aleksandra Janković, smatra da je ovaj trend usko povezan sa neispunjenim ambicijama samih roditelja. Kako kaže, oni ljudi koji su ostvareni, nemaju potrebe da se proslavljaju preko sopstvene djece.
– Dobro pitanje za te roditelje koji kače fotografije knjižice svoje djece jeste – zašto nikada nisu okačili svoju? Jer je često riječ upravo o tome, da se preko djece liječe neke frustracije, kompleksi, osjećaj inferiornosti. Naravno, tu je i osjećaj ponosa, i to je svakako ispravno, jer pravo svakog roditelja da se ponosi uspjehom svog djeteta, ali često se prelazi granica dobrog ukusa i mjere – kaže Janković za Telegraf.rs.
Koliko god da je roditelj radio sa djetetom i pomagao mu, donekle je to i njegova obaveza. Dakle, to je uspjeh djeteta, ne roditelja.
Aleksandra smatra da ovo svakako nije pravi i jedini način da neko iskaže divljenje. Postoji veliki broj načina da se postigne mnogo bolji efekat, a da niko ne “zamrzi” to dijete, niti počne da ga zadirkuje jer se njegovi roditelji hvale njegovom knjižicom “na sva usta”, kao i da se roditelji djece koja nisu savršeni odlikaši ne osjete manje vrijednim i lošijim.
– Uz dužno poštovanje roditeljima, njihovom zalaganju i podsticanju, mislim da to jednostavno nije pravi način da se iskaže divljenje, nego je više u pitanju takmičarski poriv da se drugima pokaže šta mi imamo, a drugi nemaju – objašnjava Janković.
Kako i sama kaže, svako čudo za tri dana. Pred nama je sezona odmora, ljetovanja, pa će društvene mreže preplaviti fotografije s ljetovanja.
– Djeca to umiju mnogo bolje da kategorišu, nego roditelji. Često djeca onih roditelja koji ne spadaju u kategoriju omiljenih, najboljih, umiju duhovito da se osvrnu na to šta rade mame i tate čija su djeca favoriti. A svaki roditelj koji je u poziciji da mu dijete nije sa svim peticama i najbolje, mora svom mališanu da objasni da najbolje mjerilo inteligencije nije ta knjižica, nego nečiji život. I sam Veksler je rekao “Život je krajnje mjerilo inteligencije“.
Tako da je sasvim izvjesno da će se u ovim situacijama lošije osjećati roditelj, nego dijete. Djeca to sve uspješno kanališu. A savjet za roditelje je najjednostavniji mogući:
– Odgovor na sve ovo ne treba da bude ni agresivan ni zlurad. Kažite “svaka čast, svu sreću vam želim, važno je da su nam djeca zdrava i da zajedno napredujemo”, i to je to. Dovoljno je da čovjek pohvali tu decu i roditelje, i time jasno skrene pažnju da ova vrsta takmičenja zaista nije neophodna – zaključuje psiholog Aleksandra Janković.
