Piše: Amra Deliomerović
Prvi maj, praznik (ne)rada Prije, još u vrijeme bivše nam Jugoslavije, velika većina je imala posao. Ljudi su bili zaposleni. Primali su plate. Nekako, po pričama starijih, čini mi se da su ljudi bili zadovoljniji. Ekonomski, socijalni i politički uslovi su bili povoljniji kako za fizička tako i za pravna lica.
Šta danas da ljudi slave? Prvi maj je praznik rada. U ovoj našoj zemlji već odavno vlada nezaposlenost, većina velikih fabrika je u stečaju. Zaposlenici štrajkuju. Kako i ko da nešto slavi?
Sa svakim gutljajem piva može samo da se sapere gorčina koja se taloži godinama u ustima ljudi, koji pokušavaju da prehrane svoje porodice poštenim radom. Stoput sam rekla da smo u šupak kosmosa upali. Ovo kišovito vrijeme doprinosi tome.
Kako slaviti nešto čega odavno više nema? Ništa nije kao prije. Ljudi su drugačiji. Politički sistem je otišao u vražiju mater. Poslove koje trebaju da obavljaju ekonomisti, obavljaju neki drugi ljudi ili nekvalifikovani ekonomisti, koji su došli do diploma Bog te pita kako.
Kao dijete, dok nisam shvatala šta se zapravo dešava, sam voljela ovaj praznik. Djeca bi se skupila. Trčali bismo za loptom, jedva čekali sendviče, brali bismo prvomajsko cvijeće. Toga više nema, nažalost.
Itekako sam sada svjesna šta se dešava. Kroz literaturu sam se upoznala s vrsnim ekonomistima, koji imaju rješenja, ali naši političari, prosto, ne žele ili ne znaju da isprave neke stvari.
Već je Prvi maj – praznik. Kladim se da će sve da radi kao da i nije, jer je ljudima bitan svaki dinar! Voljeli bi i oni odmoriti, ne raditi, otputovati do Dubrovnika, Neuma ili gdje već, ali ne mogu, nemaju sredstava. ”Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio. Teška vremena, prijatelju moj, nisam prebolio.”
Pa sretan Prvi maj radnička klaso usrane nam države.
