Ako nešto u životu volim, to su serije.
Okej, naravno, imam i drugih područja interesa, ali gledanje serija je aktivnost koja me nevjerojatno opušta i jako, jako sam sretna što živim u vremenu kad je njihova produkcija na razini na kojoj nikad prije nije bila.
Dva i nešto sata filma u komadu zvuči previše za moj društvenim mrežama i brzim sadržajem (pre)opterećen mozak, ali daj mi sezonu od 10 epizoda u trajanju od sat vremena i pogledat ću je u dva dana i još će mi je biti i malo. Ukratko, volim serije, a pogotovo volim serije bez neke naročite radnje. Volim realistični prikaz likova, a onda i prikaz likova koji su slični meni, koji pričaju o stvarima o kojima i ja pričam sa svojim prijateljima i koje me mogu nasmijati onda kad to ne očekujem. Volim pametne serije koje ne pokušavaju biti pametne, volim jednostavne serije koje kroz malo govore o svemu i nadasve volim serije koje ne mogu prestati gledati zbog toga koliko sam se zaljubila u likove. Kroz život sam imala prilike gledati nekoliko takvih serija, ali lagala bih kad bih rekla da sam takvo što ikad očekivala pronaći u regionalnoj produkciji.
Međutim, upravo mi se to dogodilo sa srpskom serijom “Jutro će promeniti sve”. Nekoliko je mojih Facebook prijatelja u više navrata pisalo kako je riječ o seriji koja će sve gledatelje jako iznenaditi i o seriji kakvu na ovim prostorima još nismo vidjeli. Znala sam da se radnja vrti oko “izgubljene” generacije millennialsa koji prolaze kroz sve moguće krize, čula sam da je gluma fantastična, da se priča lako prati i da je sve skupa neopisivo šarmantno. Jednog dosadnog nedjeljnog popodneva odlučila sam da je vrijeme upravo za takvu nekakvu priču; odlučna da ću prestati imati predrasuda prema ex-Yu uradcima, upustila sam se u gledanje prve epizode.
Da nije riječ o još jednoj regionalnoj seriji koju gledam uz nužnu dozu susramlja, bilo mi je jasno već nakon uvodne špice i prvih nekoliko scena. Prvo što sam primijetila je odlična fotografija, kakvu sam navikla vidjeti u stranim serijama, a onda i vješto napisan scenarij. Gluma je, kako su mi i rekli, apsolutno odlična, a svaki od četvero glavnih glumica donosi neku svoju, sasvim posebnu energiju, zbog čega ćete i vi sigurno vrlo lako pronaći svog omiljenog lika koji će vam se totalno zavući pod kožu.
S obzirom na to da vam ne želim spoilati nijedan trenutak ove serije, reći ću vam samo ono najosnovnije, i to uz mali disclaimer- serija ima 39 epizoda u trajanju od otprilike pola sata, a iznimka je nešto duži pilot. Sasvim je moguće da ih je moglo biti i nešto manje, ali vjerujte mi, broj epizoda vam neće predstavljati problem. U fokusu su dva ženska i dva muška glavna lika; Filip se upravo vratio u roditeljski dom iz SAD-a gdje je gradio uspješnu karijeru u Silicijskoj dolini ali je suprotno očekivanjima preko noći odlučio da takav život nije za njega, Ljuba je njegov prijatelj koji obitelji i prijateljima zapravo skriva da je ostao bez stana jer više nije mogao plaćati najamninu, Anđela je doktorandica psihologije na korak do kupovine stana i braka s dugogodišnjim dečkom, dok njena cimerica Saša vodi uspješni noćni bar i manje uspješni privatni život obilježen strahom od vezivanja.
Priče ovo četvero ljudi će se, naravno, ispreplesti, a njihovu je međusobnu dinamiku teško dovoljno dobro opisati nekome tko je još nije vidio. Pričaju neusiljeno, jezikom kojim i mi doista pričamo, svaki dijalog nije nužno vezan uz radnju i sve skupa djeluje vrlo fluidno i prirodno. A onda je tu i čitav niz situacija s kojim se svaki stanovnik Balkana može poistovjetiti i koje donose sjajnu dozu tragikomike, kao što su svadbe i obiteljska okupljanja na kojima roditelji lažu da su im djeca uspješnija nego što zaista jesu ili produživanje vozačke dozvole zbog kojeg ćete izgubiti cijeli dan stojeći u redu znajući da ne postoji baš ništa što biste mogli napraviti da to spriječite, kao i štovanje maminog domaćeg ajvara s kojim se nijedan drugi ne može mjeriti.
Ako ste ikada bili u Beogradu, onda znate da obiluje jako kul mjestima, poput restorana, kafića, klubova ili galerija, i upravo su to mjesta na koja ovi likovi odlaze, pa sve skupa često izgleda kao da su u Berlinu ili Londonu i vuče vas na pakiranje kovčega. Isto tako, soundtrack serije je u potpunosti sastavljen od regionalnih izvođača, od onih novovalnih do modernih indie, što sve skupa čini još autentičnijim i privlačnijim, a moram spomenuti i Janju Lončar koja je radila originalnu elektroničku glazbu za seriju i koja je napravila fenomenalan posao. Kad sam čitala odlični intervju s kreatorima serije, Goranom Stankovićem i Vladimirom Tagićem, shvatila sam da je ova serija toliko dobra jer se pazilo na svaki detalj, kao i zato što su odlično pogodili nišu koju domaća mlada publika traži; ne želimo se uvijek baviti velikim pitanjima i spašavati moral svijeta.
Ponekad nas najviše zanima kako se osjećamo u odnosu na okolinu, kako definiramo uspjeh i što je ono što nas doista čini sretnima. Ne kažem da će vam “Jutro će promeniti sve” donijeti odgovore na sva ta egzistencijalna pitanja ili vas učiniti posloženom i uravnoteženom osobom, ali bi mogla postići to da se u svojim svakodnevnim borbama osjećate manje usamljeno. I to uz savršenu glazbenu pozadinu i prekrasne interijere. Meni skroz dovoljno!
Izvor: Lola magazin
