Iako ga zdravlje još dobro služi, pa obavlja i teže fizičke poslove, Budimir Kokošar iz naselja Glamoč kod Goražda odlučio je na vrijeme izgraditi grobnicu u koju će jednoga dana biti spušten.
Dugogodišnji vozač, danas penzioner koji je zakoračio u devetu deceniju života, odlučio je preduhitriti smrt, pa je za pomoć zamolio i komšije.
Živi od penzije
– Živim od penzije. Mnogo i ne izvoljevam, ne idem nikud, pa nemam gdje ni da potrošim. Ovako malo sačuvam i kad budem otišao na onaj svijet da me imaju gdje sahraniti. Ovo i radim dok mogu finansijski i dok mogu životom, a i nema ko drugi. Dok u mene kćerka čuje da sam ja umro proći će i 5-6 dana. Niko mi skoro ne dolazi. Jedino Hasib i Vejsil, viđamo se svaki dan – kaže Budimir.
-
Kokošar: Niko mi ne dolaziFoto: (A. Bajramović)
Nekada je radio kao vozač u općini, neko vrijeme proveo i u Njemačkoj, a tokom i nakon rata petnaestak godina živio u Rogatici. Prije nekoliko godina obnovio je spaljenu kuću i živi u Glamoču. Njegova kćerka živi u Valjevu, ostatak familije svukuda.
Planirao godinu
Hasib Klimentić priča da su takve okolnosti Budimira zabrinule, pa već godinu planira da izgradi grobnicu u groblju gdje počivaju njegova majka, brat i sestre.
– Upitao je da li bih mu pomogao. Naravno da ću mu pomoći. On je, doduše, sam iskopao jamu, a danas zajedno betoniramo. Kao što i on kaže, preči je komšija nego brat na strani. To je poruka koja bi svakome trebala doći do ušiju – dodaje Klimentić.
Ostaje nam da budemo ljudi
– I Budo, i Hasib, i Alen, svi ćemo na kraju u tih dva kvadrata zemlj. Ostaje nam da budemo ljudi. Čovjek se naslanja na čovjeka – ističe Alen Selimović, jedan od Budimirovih komšija.
Izvor:Avaz.ba
