Američki politikolog Fil Batler napisao je kolumnu u kojoj tvrdi da su razaranje i raspad Jugoslavije bili dio šireg plana NATO saveza. Namjera je bila da se oslabe geopolitički protivnici zapadnog bloka u regijama Trećeg svijeta i da se progutaju zdrave ekonomije naroda ovih prostora.
„Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bil Klinton oklijevao da posreduje u Bosni. Klinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, Džordža Buša starijeg, kojem je cilj bio da destabilizuje jugoslavenski socijalistički uspjeh. Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše „Christian Science Monitor“ 1999.
Sažetak njegove analize je prenio italijanski Globalist.
„Možete li zamisliti Evropu danas s Jugoslavijom kao ključnim igračem među narodima? Ja mogu. Jugoslavija je u stvari bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u historiji. Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austro-ugarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je sjedinila obje kulture na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon golemih osvajanja asimilirao narode. Eksperiment, ako ga mogu tako nazvati, trajao je nešto više od pola vijeka. Idealan iz razloga što su u jednoj državi živjeli svi južnoslavenski narodi. Stvaranje Jugoslavije je djelomično bio i geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se usporila ili blokirala Njemačka“, piše Batler.
Prema njegovim riječima odredbe tzv. „Krfske deklaracije“ su udarile temelje ustavnoj monarhiji koja se ni po čemu nije razlikovala od Engleske.
„Prava i pravo glasa, te poštivanje temeljnih principa Ilirskog pokreta su bili obećavajući aspekti rane Jugoslavije. Ali, tada je kralj Aleksandar ukinuo ustav i izbore, ali je zajednički život etničkih i kulturnih skupina je i dalje davao nadu za budućnost. Rat, političke spletke, unutrašnji i spoljni pritisci su u to vrijeme teško opterećivali ovu novu svjetsku silu u nastajanju. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim eksperimentima, na kraju je autoritarna vlast postala nužna, možda i poželjna“, tvrdi Batler.
On kaže da je nacionalni heroj Josip Broz Tito postao taj „diktator“, ali je stekao svjetsku slavu i čvrsto držao stvari pod kontrolom, a Jugoslavija je igrala veliku ulogu na svjetskoj sceni.
„Međutim, kada je njegova moć oslabila, suprotne sile su našle svoje uporište. Nema naučnika ili političara koji o tome danas ne govori, ali Titova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih nacionalnih država je velika i izuzetno značajna, pogotovo za ljude koji sada žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivših jugoslavenskim zemaljama. Ideali Pokreta nesvrstanih i njegovi temelji su udareni u Beogradu 1961. U stvaranju pokreta su učestvovali Tito, indijski premijer Džavaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, egipatski predsjednik, Gamal Abdel Naser i predsjednik Gane, Kvame Nkrumah. U najkraćim crtama ideju Pokreta nesvrstanih objašnjava lider Kube, Fidel Kastro, u govoru u Havani 1979.
„Pokret nesvrstanih postoji kako bi čuvao nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja ili hegemonije, kao i protiv velikih sila i blokovske politike“, rekao je tada Kastro.
„Dakle, u suštini, Pokret nesvrstanih je težio samostalnom razvoju naroda između velikih sila s idejom koja negira Hladni rat. Naravno, velike sile koje su se bavile ideološkim ratovima i imale su svoje strategije, koje su uključivale apsorciju svake od tih siromašnih nezavisnih zemalja“, kaže američki stručnjak.
Kao što vidimo danas, kaže Batler, strategija je bila izazvati bitke koje vode ka fragmentiranju, podjeli i stvaranju nemoćnih zemalja i naroda širom svijeta.
„Raspad Jugoslavije je najbolji primjer, gdje danas nijedna zemlja ne pokazuje naklonost prema Pokretu nesvrstanih. Umjesto toga, EU i NATO su bili gravitaciona sila koja je privukla Sloveniju, Hrvatsku i ostale. Vidimo ostatke strategije Hladnog rata i u činjenici da su Bjelorusija i Azerbajdžan jedine dvije preostale članice pokreta u Evropi, a Fidži se kao najnoviji član pridružio 2011. Međutim, 2012. je samit Pokret nesvrstanih vidio veću posjećenost od bilo koje prethodne godine, što je možda i znak krize Zapada. Uz deklariranu svrhu „borbe za mir u svijetu“ i svojih temeljnih dogmi, pokret je ipak, barem teoretski, vrijedan posrednički okvir. Ali, dopustite mi da se vratim na slučaj Jugoslavije i kakva bi možda bila da postoji danas“, kaže Batler.
Prema njegovim riječima gledajući s distance na raspad Jugoslavije, primjetno je da se radi o uokvirivanju geostrategije Vašingtona koja se sprovodila svuda, pa i teškim metodama. Akcije Klintonove administracije su u to vrijeme bile tajna za javnost, jednako kao što su i danas.
„Čitajući Vašingtonov „think tank“ propagandni Institut Brukings otkrivate ovo. U tekst „Odluka o intervenciji – Kako završiti rat u Bosni“ iz 1998. godine autor Ivo H. Dalder počinje:
„Dok danas mnogi pišu rječito i strastveno da objasne neuspjeh Vašingtona i Zapada da se zaustave etničko čišćenje, koncentracioni logori i masakri stotina hiljada civila, malo ko je to pitanje postavio u ljeto 1995. godine, kada su SAD napokon odlučile preuzeti vodeću ulogu u okončanju rata u Bosni.“
Ali istina je, tvrdi Batler, puno jednostavnija od stvarnosti.
„Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bil Klinton oklijevao da posreduje u Bosni. Klinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, Džordža Buša starijeg, kojoj je cilj bio da destabilizuje jugoslavenski socijalistički uspjeh. Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše „Christian Science Monitor“ 1999.
Ovaj izvještaj otkriva da su SAD pod lažnim izgovorom vodile posrednički rat u bivšoj Jugoslaviji (proxy war).
Što se tiče Bila Klintona i njegove nevoljnosti da se upliće u regiju nekad poznatu kao Jugoslavija, to je prljava historija genocida i beskrajnih laži“, navodi Batler.
On napominje da priča koju je pronašao je priča o Francuzu koji je trenirao Atlantsku brigadu, što u svemu podsjeća kasnije na Ukrajinu, Libiju i Siriju.
„Vidite „obrasce“ koje nas vode do istine i više nego dovoljno. Stravična stratišta legitimne države Jugoslavije su služila za ulaganje u podjelu preostalih komada zemlje, uz pomoć američkih predsjednika, britanskih gospodara i njemačkih industrijalaca. Atlantska brigada je djelovala u raznim posredničkim ratovima na Balkanu, a važni pripadnici su joj bili smrtonosne ubice iz inostranstva. Američki funckioneri u vrhu su ih dobro poznavali i upravljajući njima su vukli konce na Kosovu i širom Balkana. Jugoslavija je postala prototip, primjer za djelovanje u Avganistanu i Iraku, Arapskom proljeću. Imena Medlin Olbrajt, Havijera Solane, generala Veslija Klarka i drugih se i dalje spominju. U bivšoj Jugoslaviji su prijatelji ključnih igrača u vladama doslovno planirali pretvoriti narode i zemlje u kreditore i investicioni „eldorado““, kaže Batler.
Priča o tom genocidu u ime demokratije je prestrašna, kaže američki stručnjak.
„Većina naroda ovih prostora je vraćena 200 godina unazad u neku vrstu srednjovekovnog postojanja bez nade. Jedini tračak nade za većinu bivših „Jugoslavena“ je, sasvim prirodno, EU i NATO savez. Dok ovo pišem američki, britanski i njemački planeri već uređuju Siriju. Poznata Rand Korporacija izrađuje plan podjele suverene države. Za one koji nisu svjesni, Rand Korporacija je „Veliki brat“ svih hegemonijskih think tankova , kaže Batler i postavlja ključno pitanje – Ko je i zašto uništio Jugoslaviju?
„Sigurno je bilo zločina i genocida s obje strane u sukobima, od Kosova do ostalih ratova na Balkanu. Ali to nije poanta zbog čega sam se fokusirao na ovu katastrofu. Prije svega, nijedan narod bivše Jugoslavije danas nema pravo glasa. Drugo, podjela među tim narodima je dovela do smrti ili preseljenja miliona ljudi. Ali moja „fantazija“o Jugoslaviji bi možda mogla biti iznenađenje. Dopustite mi da zaključim. Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj Južni Sloveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim namjerama, kao što vidimo da se događa danas“, ističe Batler.
On kaže da je činjenica da je nakon Drugog svetskog rata socijalistička Jugoslavija postala neka vrsta evropske priče o uspehju.
„Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope ekonomskog rasta u svijetu, pristojan životni standard, besplatno zdravstvo i obrazovanje, garantovamno pravo na posao, jednomjesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 odsto, a očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko ja znam, nijedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta. Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju. Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prevoz, stanovanje i komunalije. Neprofitna ekonomija je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najbolji primjer zapadne demokratske ljubavi. U to vrijeme su od resursa daleko bili Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, a bankari Londona i Luksemburga nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sistema“, kaže Batler.
On tvrdi da je Jugoslavija morala umrijeti, a Regan, Buš stariji i mlađi i Klinton su pomogli da se to dogodi.
„Nagrađivani autor, politolog i gostujući saradnik u Institutu političkih studija u Vašingtonu, Majkl Parenti, često je govorio o katastrofi u Jugoslaviji. Prema Parentiu, američki cilj je bio pretvoriti jugoslavenske narode u regiju Trećeg svijeta, a to se moglo ostvariti podjelom zemlje koja će onda otvoriti svoje ekonomije korporativnoj eliti i zapadnim bankarima. Po raspadu Jugoslavije novonastale zemlje su trebale da budu:
1. Nesposobne da slijede nezavisan kurs ličnog razvoja.
2. Razbijenih ekonomija i prirodnih resursa u potpunosti dostupnih za multinacionalne korporacijske eksploatacije, uključujući i ogromna mineralna bogatstva na Kosovu.
3. Osiromašenog, ali pismenog i osposobljenog stanovništva koje će biti prisiljeno raditi za minimalne nadnice, koje će predstavljati jeftin radni bazen s kojim će se lakše sniziti plate u Zapadnoj Evropi i drugdje.
4. Demontiranih industrija automobila, nafte, teških mašina, rudarstva i petrohemije, te raznih drugih industrija koje nisu smjele biti konkurencija postojećim zapadnim proizvođačima.
Zvuči li vam ova strategija poznato? Sjetite se plana Rand Korporacije za Siriju. Jesu li Ukrajina, Danbas i Krim razumjeli ovo prije Euro Majdana? Koji je na kraju plan za Rusiju?
Batler kaže da iako ovo zvuči prijeteće, to je jednostavno svijet u kojem živimo danas.
