Bilo je to vrijeme kada nije bilo računara i pametnih mobitela, kada smo kao djeca vrijeme provodili napolju, igrali se i uživali u djetinjstvu.
Naravno, svako od nas je imao TV (tzv. guzičar), na kojem smo prvo, 1998. godine pratili svaku utakmicu SP-a u Francuskoj, a onda nakon svake izlazili napolje, uzeli loptu i na terenu “glumili” iste te junake sa TV-a, Bergkampa, Batistutu, Nakatu, Šukera i Ronalda (pravog).
Nešto slično dogodilo se 2001. godine. Nama dobro poznat Goran Ivanišević dobio je pozivnicu za nastup na Wimbledonu, najstarijem grand slam turniru na svijetu. Kao djeca smo navijali za Gorana, niko nije mnogo očekivao od njega. Ali, Splićanin nas je sve demantovao.
Prvo je izbacio Frederika Jonssona, zatim velikog Carlosa Moyu, pa tada favorite Andy Roddicka, Gregga Rusedskog, Marata Safina i polufinalu domaćeg tenisera, Tima Henmana.
https://www.youtube.com/watch?v=JFowjv97Snw
Uslijedilo je veliko finale protiv Australca, Patricka Raftera. Taj dan (9. juli) dobro se sjećam, nikoga nije bilo napolju u tuzlanskom naselju u kojem sam živio, a koje je svakodnevno vrvilo od djece i dječije igre.
Počeo je Ivanišević svoj meč, svi smo zakovani za TV. “Otego” se meč, a mi, djeca ko’ djeca, “đavo ne da mira”. Izašli smo napolje i prepričavali prva tri seta.
– “Jesil vidio, Ivanišević vodi 2:1?”, rekoh svom drugaru. On samo klimnu glavom i reče: “Ajmo ba lopte”.
Počeli smo igrati fudbala, na male (golovi su tada bili napravljeni od dva kamena) a meni u mislima sve: kako li igra Goran? Napustih fudbal, vrati se u kuću i razočarenje: Rafter je uzeo 4. set i vodi u petom 7:6. Servira Goran, Rafter vodi 0:30, rekoh: “Gotovo je ovo!”
Ali Goran, kao da me je čuo tada. Počeo je igrati najbolji tenis u svojoj karijeri. Nekoliko uzastopnih poena, imao već u narednim gemovima tri meč lopte, ali servis ga izdaje.
https://www.youtube.com/watch?time_continue=858&v=uBUP6dQoof8
Moje srce lupa kao ludo. Goran je u našoj ulici tada bio heroj. Već naredni servis Ivanišević puca jako, a Rafter reternira u mrežu! Mojoj sreći nikad kraja.
Nisam gledao ni dodjelu pehara, u par minuta stvorili smo se napolju svi iz ulice i slavili. Bio je to dan za pamćenje, dan kada sam prvi put zavolio tenis i osjetio mentalitet jednog pobjednika.
Bilo je nas je 20 na našem igralištu. Rekoh: “eh sad možemo rahat igrat’ fudbala, “na male”, naravno!
PIŠE: Vedran Jahić
