Ime grada je Auroville (Ayurovil), a ova utopijska gradska struktura omogućava muškarcima i ženama svih nacionalnosti da žive zajedno u miru i skladu. Nalazi se u južnoj Indiji, kraj Chennaia, blizu obale oceana. Trenutno u njemu živi oko 3000 ljudi.
Ovdje je ljudskom zajedništvu dopušteno da cvijeta.
Osnovan 1968., Auroville ili „Grad zore“, proglašen je međunarodnim gradom od strane UNESCO-a, sa stanovnicima koji dolaze iz više od 50 nacija i različitih kultura.
Toliko često se fokusiramo na razlike koje nas razdvajaju, bilo da su one političke, ekonomske ili duhovne, te stvaramo granice kao rezultat toga, piše Collective-evolution. Međutim u Auroville-u nema potrebe za podizanjem zidova između ljudi jer nema sistema restrikcija. Nema novca, nema religije i nema politike pa su ljudi u mogućnosti ostvariti miran suživot.
Umjesto vlade, samo-osnovani odbori upravljaju gradom, a umjesto novca postoji „Aurocard“ (Auro karta). Alkohol se ne prodaje unutar grada, a autima je zabranjeno voziti njegovim cestama. Međutim, nijedno pravilo nije prisilno provedeno i nema službene vlasti ni policije. Umjesto toga grad se zasniva na sistemu povjerenja između stanovnika.
Predložena vizija grada
Utopijska vizija Aurovilla potekla je od spiritualnog vođe Mirra Alfassa, poznate kao „Majka“. Ona je nacrtala prvi plan grada 1960.g., podijelivši ga u četiri zone: industrijsku (organske farme), kulturnu (dućani i business), rezidencijalni i međunarodni (prostor za posjetitelje).
Iste godine francuski arhitekt Roger Anger pretvorio je njenu viziju u masterplan koji se sastojao od spiralnih kuća, javnih zgrada, farmi i šuma. Od tada su izvanjske organizacije počele provoditi projekte da ostvare originalnu viziju Aurovillea.
Arhitekt Anupama Kundoo je dizajnirao kuće u stilu Lego kockica za stanovnike, a arhitekti iz Aurovelle Design Consultancy su projektirali preko 20 javnih sadržaja za grad poput dječjih vrtića, knjižnica, odmarališta i kuća. Dok se još dosta toga treba izgraditi, planirani projekti se vrte oko ljudske povezanosti i održivosti okoliša.
Kuća u Aurovilleu
Ova mirna, anarhična zajednica teži biti održivi eko-grad gdje se uzgaja mnogo vrsta poljoprivrednih kultura, kombinira uzgoj voćki, polja kukuruza i voćnjaka koji su organizirani u 15 farmi i prostiru se površinom od skoro 2.5 ari, što osigurava da ima dovoljno hrane za stanovništvo.
Pedeset farmera i 300 susjeda rade na farmama i proizvode 2% riže i žitarica i 50% povrća koje se konzumira. Naselje se također oslanja na vlastitu proizvodnju mlijeka i dnevnih proizvoda, kao i sezonskog voća. Ljudi iz Aurovillea provode i mnoge druge projekte, od škola i informatičke tehnologije do obnovljivih izvora energije i zanatske proizvodnje. Rezultat toga je da je 4.000 do 5.000 ljudi iz okolnih naselja zaposleno.
Čini se da mišljenja ljudi izvan Auroveillea variraju, od poštovanja i divljenja do mišljenja da njegovi stanovnici rade samozadovoljni bijeg. Skoro 60% stanovnika ovdje su stranci, dok većina novih članova treba više sredstava nego što će većina ljudi u Indiji vjerojatno ikada imati. Osim nepostojeće vlasti, mnogi tvrde da Auroville ne sliči na grad s planom i vizijom.
To čak i web stranica grada priznaje, ali najavljuje da se aktivno radi na tome da Auroville to postane. Sama činjenica da se rupa u sistemu pojavila i da postoje ljudi koji žele da to postane opipljiva stvarnost, govori o čežnji, koju mnogi od nas duboko u sebi nosimo, da budemo slobodni od restrikcija koje smo počeli smatrati normalnima.
Alafassa je vjerovala da:
Trebalo bi postojati negdje na Zemlji mjesto na koje nijedna nacija ne bi mogla polagati pravo i prisvajati ga, gdje bi svi ljudi dobre volje koji imaju iskrenu želju mogli živjeti slobodni kao građani svijeta i pokoravati je samo jednom autoritetu, onom vrhovne istine; mjesto mira, sloge i sklada, gdje bi svi borbeni instinkti čovjeka bili korišteni isključivo za svladavanje uzroka njegove patnje i boli, za prevladavanje njegovih slabosti i neznanja, za trijumf nad njegovim ograničenjima i nesposobnostima; mjesto gdje bi potrebe duha i briga za napredak imale prednost pred zadovoljavanjem strasti i požude, potrage za zadovoljstvima i materijalnim užitcima.
Na ovom mjestu djeca bi bila u mogućnosti rasti i cjelovito se razvijati bez gubitka kontakta s njihovim dušama; obrazovanje se ne bi odvijalo u svrhu prolaska ispita ili stjecanja certifikata, već u svrhu obogaćivanja postojećih sposobnosti i talenata i generiranja novih.
Na ovom mjestu titule i položaji bi bili zamijenjeni prilikama za služenje i organiziranje; tjelesne potrebe svih bi bile također zbrinute, a intelektualna, moralna i duhovna nadmoć bi se manifestirala u općoj organizaciji – ne povećanjem ugodnosti i moći u životu, već povećanim dužnostima i odgovornošću.
Ljepota u svoj svojoj umjetničkoj formi, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i literaturi, bila bi jednako dostupna svima; mogućnost dijeljenja i sudjelovanja u radosti koju nosi bila bi ograničena samo kapacitetom pojedinca a ne društvenom pozicijom ili financijskim stanjem.
Na ovom idealnom mjestu novac više ne bi bio gospodar; vrijednost pojedinca bi imala mnogo veću važnost od materijalnog bogatstva i društvenog položaja. Rad ne bi bio način da osoba zarađuje za život već da se izrazi i razvije svoje sposobnosti i mogućnosti dok je istovremeno korisna za zajednicu u cjelini, koja bi sa svoje strane omogućila uzdržavanje pojedinca i pružila prostor za djelovanje.
U Aurovilleu ljudski odnosi se neće zasnivati na konkurenciji i borbi, već na zajedništvu; na poštovanju tuđe sposobnosti da dobro radi i korištenju toga kao pokretačke snage za stvaranje zajednice koja dobro funkcionira.
Izvor: atma.hr
