Jedan snajperski metak tokom opsade Sarajeva 1994. godine pogodio je u stomak majku Dženanu Divović-Sokolović i ubio njeno nerođeno dijete, prošao na drugu stranu i ubio njenog sedmogodišnjeg Nermina.
Svaka ratna priča u kojoj su žrtve djeca je najtužnija na svijetu, ali priča majke Dženane Divović-Sokolović je posebna. Ledi krv u žilama, tjera suze na oči i vrišti od nemoći. Ko može podnijeti toliko tuge? Majka, majka hrabrost i niko drugi.
Dvadeset sedam godina kasnije priča o ubistvu djeteta tokom opsade glavnog grada BiH šamar je koji treba da razbudi i državu i društvo. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 1.600 djece – 1.600 najtužnijih priča čiju vječnu bol nose oni najbliži. Kao društvo bismo ipak svi pomalo trebali nositi i dio boli i obaveze da se sve te priče ne zaborave.
Agresorski snajperski metak koji je 18. novembra 1994. godine oduzeo život sedmogodišnjaku, ubio je snove, nade. Ubio je porodicu, a društvo trajno ranio. I kada u trenucima gubitka i boli hoće da vas utješe, često vam kažu: Život ide dalje, mora se nastaviti.
Nerminova majka Dženana je nastavila. Njen život i život ostale njene djece je nastavljen, ali kako. Prošle su decenije, Nermin je dobio i spomenik i sjete ga se pojedina udruženja, izrecituju se stihovi i život ide dalje. Ali kako je išao i tekao život Nerminove majke.
Ona se svog sina ne može sjetiti jednom godišnje ili nekoliko dana kada se približi sredina kobnog novembra. Nerminova majka se godinama jutrom budi i noću liježe u krevet s mislima o jednom metku koji je ubio sve. I ustaje svakog jutra gledajući u neizvjesnost dana kako će preživjeti.
Lice umiveno boli mora kroz život pa čak i ako to znači izlazak na ulicu i pruženu ruku koja čeka milost od koje će se prehraniti. To je scena koja je najveći poraz i društva i države. Poraz institucija koje nisu bile sposobne da makar zaštite dostojanstvo jedne majke. Kao da je kobni metak 18. novembra 1994. ubio i osjećaj da smo društveno odgovorni i da se oko nas nalaze takve ljudske sudbine koje nas zalede.
Izvor: Klix.ba
