Pozivam sve ekologe iz Hrvatske i Europske unije i sve ljude dobre volje da dođu ovdje u Opuzen na ovu moju plantaži i oberu mandarine. Neka ih dijele i doniraju kome god hoće, gladnima, nemoćnima, starijima i potrebitima. Bilo im blagoslovljeno – tim se riječima Opuzenac Miro Vidović (64) obratio hrvatskoj javnosti, potaknut nedavnim pričama da Neretvani bacaju brda mandarina dok neki gladuju.
Miro je voćar iz Opuzena. Nezaposlen je i živi isključivo od mandarina. Što zaradi tijekom jeseni, raspoređuje na čitavu godinu. Na oko hektar i pol zasađenih mandarina na dvije parcele u rodnim godinama znao bi ubrati do osam vagona ili 80 tona. Ova godina, u kojoj su mandarine prerodile, Miru i njegovim susjedima nije donijela ništa dobroga.
Već je izvjesno da će u Neretvi propasti i do petnaestak tisuća tona ili, kako alarmantnije zvuči, petnaest milijuna kilograma žutih plodova. Katastrofa na razini elementarne nepogode kakva se dogodi jednom u dvadeset godina. Uz neretvanskog seljaka, koji je najveća žrtva ovakve nebrige i loše državne politike stradao je i državni proračun koji će zbog ovolike neobrane količine ostati bez pet milijuna kuna PDV-a, koliko bi se uprihodilo da se mandarina prodala.
Miru Vidoviću je na stablima ostalo dva vagona mandarina ili 20 tisuća kilograma. Na manjoj parceli, gdje sve propada, nije ubrao ni jednu mandarinu. Dio je već pao po zemlji, a kako zlo ne dolazi samo, pojavio se puž koji sve plodove izgrize i izbiža. Zbog kiše su se mandarine napuhale, a to je samo korak bliže propadanju.
– Neka dođe tko god hoće. Evo neka beru i nose. Samo da ponesu kakvu kantu ili kutiju u kojoj će nositi doma. Dođite, berite i s mandarinama radite što hoćete. Imam i markice za te vesele dušobrižnike tako da se ne moraju bojati kontrola inspekcije rada. Sve je legalno. Što uberu, mogu odmah pojesti, a mogu voziti gladnima po Hrvatskoj – poziva velikodušno Miro Vidović, vidljivo uznemiren napisima u medijima da su Neretvani škrti i da ne žele dati mandarine potrebitima. Posebno je ogorčen na ekološke aktiviste.
– Što oni znaju u životu raditi. Fotografirati hrpu mandarina i govoriti da je trebalo donirati Vukovaru. Pa gdje im je pamet! Što bi to bilo da su negdje dovezene trule mandarine. Opet bi ti isti dežurni dušobrižnici pisali po portalima da Neretvani narodu dijele škart i otpad. Kako god okrenete, strada neretvanski seljak – ogorčen je Miro. Ljuti ga osnovno nepoznavanje problema s mandarinama.
– Svatko se petlja tamo gdje mu nije mjesto. To je tako u našem društvu – govori aludirajući na fotografiju bačenih mandarina koja je izazvala veliku pomutnju jer je ispalo da se mandarine bacaju umjesto da se podijele hrvatskoj sirotinji.
I u dva vagona mandarina koje će propasti uložio je svoj trud i rad. Sve je obrađivao ekološki jer je u sustavu “Global gapa” pa je šteta time još i veća. Teško će se izvući iz ove krize, a zapravo ne zna kako će prezimiti do proljeća. Svaki dan za svoje berače mora osigurati dvije tisuće kuna dnevnica.
– Oni dolaze iz Stoca i očekuju da nešto zarade. Pa ne mogu oni volontirati. I njima je ovo izvor prihoda. Po čitavu godinu čekaju listopad da dođu u berbu. A kako ću im platiti kad ni ja nemam. Kako nabaviti novac kojim ću servisirati berbu – jada nam se Miro.
Najviše komentara izazivaju upravo sitne mandarine, koje su posljedice prevelikog uroda. Uglavnom se postavljaju pitanja zašto se takve mandarine ne dijele humanitarnim udrugama, bolnicama, Caritasu, pučkim kuhinjama.
– Brati sitne mandarine je pokora – pojašnjava nam Miro.
Ako jedan berač dnevno može ubrati oko 600 kilograma normalnih mandarina, za isti rad sitnih plodova bere duplo manje. Za te sitne koje jedan radnik danas ubere na otkupu se može dobiti stotinjak kuna, a dnevnica radnika je 200 kuna. Kome se to isplati – nikome.
Ako netko misli da ima rješenje za ovo, neka se slobodno javi u Opuzen. Mirov poziv vrijedi do daljnjega.
– Pogrešno je govoriti da je Neretva bogom dana i da sve što u Neretvi niče i što ljudi teškom mukom urade, da prodaju i zarade. Ovo može biti samo razbibriga, a nikako posao od kojega ima financijske koristi. To su vam jad i muka. Oko ove zemlje se kolju. Netko ko ima pet hektara, želi imati petnaest, a meni je dosta hektar i pol, samo da od njega mogu normalno živjeti – veli Miro.
– Ja bih volio prespavati mjesec dana pa što dobio da dobio. Uopće me nije briga – iskren je Miro dok nam pokazuje mandarine na manjoj parceli na kojoj nisu bili berači. Ima svakavih, i sitnih i krupnih, i sve imaju jednaku sudbinu – dočekat će zimu na stablima.
– Opuzen nikada nije bio škrt. Stalno se doniraju mandarine, za Vukovar, za bolnice, Sjemenište u Splitu, za razne humanitarne akcije. Sudjeluju i ovi otkupljivači. Ma i oni se muče. Treba biti pošten pa i to reći, nije nitko otvorio firmu pa da na njoj gubi. Ako ne mogu zaraditi, onda neće ni raditi. Mi smo svi ovdje izluđeni, a dodatno nas izluđuju neistine koje se pišu po portalima vezano uz berbu mandarina. Sve je ovo muka, još kad čuješ komentare od ljudi kojima je život dosadan pa se bave ekologijom i vode brigu gdje će se bacati gnjile mandarine, samo ti stavljaju sol na ranu – revoltiran je Miro, koji stanje u Neretvi ove jeseni uspoređuje s elementarnom nepogodom.
Sve što je zaradio berbom na većoj parceli, Miro Vidović će dati za dnevnice beračima i na kraju biti na nuli. Ozbiljno je zabrinut kako će uopće preživjeti i vratiti dugove poljoprivrednim ljekarnama, gdje se zadužio za repromaterijal, gnojiva i zaštitna sredstva.
– Neretva nije Kalifornija, a mi nismo nikakvi plantažeri. Ovo je jad i čemer, borba za golo preživljavanje – zaključio je Vidović, koji opstanak proizvodnje mandarina u Neretvi vidi u otvaranju ruskog tržišta, koje jedino može progutati ovoliki urod.
Izvor: slobodna dalmacija
