Doktor Kunhar ga je pitao da li je šokiran katastrofalnim nalazima.
Po 20 minuta za 18 stepenika
“Rekao sam mu da nisam. Kako ću biti šokiran kad mi je za 18 stepenica koje trebam preći da se popnem u kuću trebalo po minut-minut i po za svaku stepenicu… Moja pluća su godinama vapila za kisikom. Bolest je bila nasljedna, od oca, koji je umro u 63. godini. Stijenke normalnog srca debele su tri milimetra, a kod mene su bile tri centimetrta”, priča naš sagovornik.
Odmah je dobio knjižicu za listu za transplantaciju, koju je nosio za pasom. Tufekov slučaj jedinstven je iz najmanje dva sudbonosna razloga. Prvo, na transplantaciju srca, vjerovali ili ne, čekao je svega 20 dana; drugo, 24-godišnja djevojka čije srce kuca u njegovim grudima radila je u kafeteriji ulicu dalje od njegovog restorana. Poznavali su se.
“Pravilo je da se donor ne zna i to je dobro iz ‘milion’ razloga, ali ja sam slučajno saznao, kada je mojoj supruzi kasnije vlasnik kafeterije rekao kako mu je drago što sam baš ja dobio organ njegove bivše radnice, koja je tragično nastradala. Često sam dolazio u tu kafeteriju i djevojka, čije će mi srce spasiti život, služila me je. Bila je iz mjestašceta Hor, plava kao moja kćerka Melinda, punačka i veoma lijepa. Čak je imala i moju krvnu grupu ‘0’. Volio bih da to nikada nisam saznao”, kaže Tufek.
Njegova spasiteljica poginula je u automobilu dok je roditeljima slala SMS poruku da stiže kući. Bila je jedinica. Kada je iz Malmea, krećući ser u pravcu Horbija, trebala skrenuti za Hor, podletjela je pod kamion. Tufek je tih sati sjedio u jednom restoranu s prijateljem u Kristianstadu, pred njima su bili janjeći but i vino, bio je decembar…
Kao u westernu – živi ili umri!
“Kad su mi javili da trebam na transplantaciju, odmah sam morao na WC. Sjećam se da sam sina Melvina ostavio tu, a ja sam krenuo svojim ‘Volvom’, čija su stakla bila smrznuta, u bolnicu. Ljekari iz Lunda su već bili stigli. Često su me rodbina i prijatelji pitali da li me je bilo strah, kako sam mogao? Odgovarao sam im da nije bilo vremena za strah. To je kao u westernu – živi ili umri!”, sjeća se Tufek tih dramatičnih trenutaka.
Operacija transplantacije protekla je odlično, a 54-godišnji Sanjanin je četvrti dan već šetao s novim srcem. I tako punih 14 godina.
Tufek svakodnevno pije tablete protiv odbacivanja organa i ide u šetnje. Vodi potpuno normalan zdrav život i jede sve, osim, kako kaže, suhog mesa i grejpa, čiji sokovi poništavaju dejstvo tableta. Nakon 10 godina došao je u rodni Sanski Most, gdje je 2000. godine, kao najveći donator, za 20.000 eura, “kupio” ključ i otvorio sansku gradsku Hamzibegovu džamiju. Nerado govori o sebi kao vakifu. Obnavlja svoju kuću i pozitivnih misli, stalno nasmijan, uživa u životu koji mu je kvalitetno produžen.
Ima i zašto, jer je bio “otpisan”, suočen s krajem života. Panika i stres koje je preživio nakon transplantacije mogli su ga odvesti u psihičke krize i promijeniti njegov vječiti optimizam. Na sreću, nisu. Safet Tufek nikada nije gubio nadu i sudbina ga je “pogledala”.
