Prije nekoliko mjeseci, tokom moje rutinske godišnje posjete, ginekolog me je pitao da li sam seksualno aktivna. Rekla sam joj da jesam i da, želim rutinski test na seksualno prenosive bolesti. Onda me je obavijestila da se neću morati još dugo brinuti o tome jer „se žene prestanu seksati nakon šezdeset pete godine života“.
Trepnula sam. Nisam baš mogla da razumijem šta mi je rekla.
„Šezdeset pet?“, ponovila sam. Riječi „pa to je još samo trinaest godina!“ su mi bljesnule u glavi kao pod reflektorom.
„Sa šezdeset pet ili sedamdeset se žene obično prestanu seksati“, klimnula je glavom samoubjeđeno.
„Ali šta ako se ja ne želim prestati seksati kada budem imala šezdeset pet?“, pitala sam je.
Gledala je u mene neko vrijeme, kao da je ovo bio prvi put da joj je pacijent rekao tako nešto.
Moj ginekolog i sama ima oko sedamdeset godina i čini da se ima stariju klijantelu. Pomislila sam na one žene kamenog lica i povijenih ramena koje su sjedile sa mnom u čekaonici. Sve su se činile starima. Ne mislim pri tom brojčano starima; mislim ne-sa-praskom-već-uz-cviljenje staro. Kolektivni prećutni uzdasi u toj prostoriji su bili zaglušujući.
Možda je jedan od razloga zašto se činilo da je životna energija potpuno iscijeđena iz njih bio taj što su se prestale seksati?
Kada sam pročitala neke članke namijenjene starijim ženama ili kada vidim slike srednjovječnih žena u medijima, ne mogu nikako da pojmim da sam ja „toliko stara“. Ne mislim na to da su mi pedeset dvije godine. Smeta mi to što me bombarduju porukama o tome da će me menopauza u potpunosti porobiti, da je vrijeme da svoje tange zamijenim pelenama za odrasle i da su veći izgledi da ću držati svog čovjeka za ruku u visećim mrežama za spavanje u tandemu nego da ćemo voditi ljubav u svakom prostoriji u kući.
Da budem iskrena, dobrog sam zdravlja – da kucnem o drvo – i nemam problema sa težinom. Iako perimenopauza nije baš bila mačji kašalj, nije bila ni noćna mora, a očigledno nije raspršila ni moj seksualni nagon. Možda bih se osjećala više „u skladu sa svojim godinama“ kada bih imala više tih nevolja srednjih godinakoje mi mediji govore da bih trebala imati.
Ali pitam se: da li srednjovječni ljudi izgube interes za seks zato što se osjećaju staro i umorno? Ili izgube interes za seks zato što im kultura nalaže da su prestari da ga trebaju, da uživaju u njemu?
Kada sam bila u očajnom braku i moj seksualni život je bio suh poput Sahare, osjećala sam se staro. Nije riječ samo o tome da su me boljela koljena, da mi se vrat grčio ili da sam se umarala penjući se uz stepenice. Osjećala sam se staro jer sam mislila da sam stara. Činilo se da su moje najbolje godine iza mene i da je osjećaj ispunjenosti bio za druge ljude. Najbolje čemu sam se mogla nadati, govorila sam sama sebi, je da će me zdravlje poslužiti dok mi djeca ne poodrastu. Uhvaćena u koštac sa tim psihološkim samrtnim hropcem, bila sam previše iscrpljena da se seksam ili da me bude briga za to što se ne seksam.
Očigledno, to se promijenilo.
Nije baš da mi je život lakši. Ja sam samohrana majka sa lošom nagodbom za razvod i radiću dok ne crknem. Zbog toga je u neku ruku moj život teži. Ali je i aktivniji.
Sjećam se da sam pročitala nešto dok mi se brak raspadao. Ne pamtim ko je to napisao, ali radilo se o tome da se život živi poput ratnika. Poenta je bila u tome da ratnici nemaju vremena da previše razmišljaju o stvarima jer će u protivnom da poginu, tako da moraju napraviti najbolje moguće izbore koje mogu u datom trenutku. I moraju da žive kao da im je svaki trenutak posljednji.
U skorije vrijeme sam mnogo razmišljala o ovoj analogiji. Ne mogu reći da uvijek iskoristim dan kao ratnik, ali trudim se da ne razmišljam previše u budućnosti. Nisam ni približno nekakva new age osoba, ali vjerujem da prisutnost može anksioznost pretvoriti iz nečeg što nas sputava u agenta pozitivne promjene.
Tako da kada mi je doktorica rekla da ću se prestati seksati u idućih trinaeest godina, odlučila sam da ignorišem i nju i njenu čekaonicu punu srednjovječnih žena koje su se pojurile ka sopstvenom grobu.
Odlučila sam da ne razmišljam o životnim okolnostima koje me mogu zapasti kako bih otpisala seks sa šezdeset pet godina života.
I odlučila sam da budem zahvalna na svim stvarima koje imam danas. Dobro zdravlje. Entuzijstičan libido. Britak um. Karakter koji su oblikovala teška iskušenja i obavezni problemi. I kada pomislim na sve te stvari koje imam, osjećam se živo, energično… i seksi.
Izvor: Saša Leper/Lola magazin
