Piše: Bahrija Habul
Osim vjerskih hramova i Hastahane ja ne poznajem ni jedan javni objekat u Tuzli iz vremena Turaka. Ima još par polusrušenih objekata poput Barutane koje su gradske vlasti svjesno pustile da propadaju. Ipak, glavni razlozi što su građevine iz tog doba nestale je dotrajalost građevinskih materijala od kojih su građene, a to su kameni temelji (bez maltera) na kojim su položene temeljne grede. U njima su na određenim razmacima, pravljeni utori za vertikalna stubove, a ovi su se opet međusobno povezivali i ojačavali kosim potpornim gredicama. Na uspravne stubove bi se postavljale vjenčanice, a na njih rogovi ravnomjerno razmaknuti za krov. Kuće na sprat su imale horizontalne grede sa istim utorima za stubove. Za ispunu drvene skeletne konstrukcije ili za zid upotrebljavao se ćerpić (nepečena cigla od ilovače i slame), ili šeper (drveni pleter) koji se oblijepi smjesom ilovače i trine. Kuće su pokrivane tesanim daščicama (šindrom), a ponekad je za pokrivanje korištena i raževa slama. Prizemne kuće nisu imale strop, a podovi u su bili od tvrdo nabijene zemlje. Sa dolaskom Monarhije i njene gradnje, Tuzla je počela dobijati obrise evropskog grada. U Tuzlu su stigli moderni graditelji iz Italije, Austrije, Češke i Mađarske. Kršćani i hrišćani su postali ravnopravni Turcima i muslimannima i počeli su praviti dućane i kuće na kat. Bogatiji su koristili evropske graditelje, tako da i danas, i pored tonjenja, Tuzla ima dosta kuća starijih od 100 godina. Bogati posjedbici i trgovci su pravili kuće i javne objekte na dva i tri kata. Tu su prednjačili Jovanovići, Pašići, Prcići, advokat Đerić i Svetozar Čalić. Od projektanata i graditelja najpoznatiji su bili Cordignano, Candotti, Mihanović, Pokorny, Vancaš, Simić, Vukanović, Gojo, Đukić, … Neka njihova djela još žive i ukrašavaju naš grad.
Vila Pašić
Ovu vilu smo već spominjali u dva navrata, u članku o nastanku naziva tuzlanskih ulica i u članku o turbetima. Dakle ova vila se nalazi u Džafer ulici i uz nju je izgađeno turbe Džaferu Altumbabiću. Doduše, prof Zijad Pašić preferira priču da se radi o turbetu „Devletlije ispod parmakluka“. Eh, sad bi trebali prvo razjasniti šta je Devletlija: To je nziv koji označava sretnu i časnu osobu, a uglavnom se koristi da okarakteriše Muhameda as ili neko carstvo, tj. Državu. U drugom dijelu spominje se „parmakluk“, što možemo prevesti u ograda od parmaka. Sve u svemu, ako prihvatimo ovaj naziv, onda je ovaj mezar tzv Ziyaret Gah tj. Mezar koji se posjećuje Turbe).Vila je građena početkom XX. Stoljeća, istovremeno kad i hotel „Bristol“ i možemo predpostaviti da je investitor bio isti za oba objekta, a to je Pero Stokanović,a da je zgrade projektovao Inž dr Jovo Simić. Nesugo poslije gradnje porodica Pašić je došla u posjed ove lijepe kuće.
Vila Azra
Nalazi se u Kazan Mahali. Kada i ko ju je izgradio nije mi poznato, ali zahvaljujući Veri Mujbegović znamo da je njen vlasnik između dva rata bio izvjesni Orhan Huremović. Vila je imala dva stana. U jednom (na spratu) je stanovao direktor Doma zdravlja, Dr. Arnold Lederer Bečlija koji se nije povukao iz Tuzle sa odlaskom Austrijanaca 1918. On i njegova supruga Olga imali su jednog sina, inženjera, koji je emigrirao u USA 30-ih godina. Ledererovi su napustili Tuzlu u jesen 1942. Kome vila danas pripada, vjerujem da će neko od Vas znati.
Dopuna ostalih članova:
“Orhan Huremović bio je poznati tuzlanski sudija i prvi muž Šahsene – Sene Hadžiefendić. Zbog ljubomore, Orhan je Senu držao pod ključem. Zabrinuta rodbina, odnosno Senin brat Muhamed-aga je jednom provalio kroz prozor i odveo sestru. Kasnije se Sena razvela od Orhana i udala se u Gradišku za Mustafu Hodžića”.(M.Topčagić)
“Orhan ef je, pričaju, porijeklom iz Janje i bio je jako bogat, imao je iza ove vile još jednu u kojoj je živio sa, vjerovatno, drugom ženom. Imali su dva sina, Mehmedaliju koji je otišao u Sarajevo, i mlađeg Džadu koji je otišao u Banjaluku. Priča se da je Džado sam sebi prekratio život”. Hanumsa Ramic uz pomoć Emira Hadžića.
Enes Mukić kaže da je Orhanov sin Mehmedalija sa mjesta direktora NIO Službeni list BiH otišao u penziju i, koliko je Enesu poznato, još uvijek je dobrog zdravlja. Iako pravnik po profesiji on godinama vodi proces vraćanja u posjed ove sada već poprilično oronule vile. Vjerujem da će biti još komentara koji će naciti više svjetla na našu prošlost.
Vila Đulistan
Kuća “Đulistan” (u doslovnom prevodu “ružičnjak”) u Kazan Mahali
Kuća je bila u vlasništvu Orhan efendije Huremovića kao i mnogo poznatija “Vila Azra” iza koje se i nalazi (gledano iz Kazan Mahale) uz samu desnu obalu rijeke Jale.
Sada nenaseljena nažalost propada kao i mnogi drugi objekti u Tuzli. (H.Hasanović Mido)
Vila Janina – Vila Babunović – Restoran Stari Lovac
Bilo je dilema da li se radi ovdje o istom objektu. U vrijeme Monarhije ova kuća se zvala Vila Janina, između dva svjetska rata zvala se Vila Babunović, a mi je znamo kao „Restoran Stari Lovac“ Vila se nalazila na uglu Džindić mahale i vrha nekadašnje Školske ulice. Ispod vile je bio lijep vrt, a malo niže bila je Školska poliklinika gdje je radio dr Mujbegović. Klinika je dar Lige Naroda. Liga naroda je postojala između dva rata i pandam je današnjoj UN org. Ispod poliklinike, na ul Moša Pijade bila je Građanska škola (Kosta Popov), a uz nju je bila prva tuzlanska benzinska crpka. Kako se širio kompleks Panonice, stigao je do ove vile i premašio je okupirajući i rukometni teren „2 oktobar“ i dio Elisabeth Parka za izgradnju parkinga. Sada je Lovac otvoren samo za goste Panonice.
Vila Matilda
Ovu lijepu vilu na Korzu (malo dalje od ulice), djelo talijanskih graditelja kupio je, poslije smrti brata Dimše 1905., Pero Stokanović i poklonio svojoj snahi-udovici Kristini, koja je imala samo 25 g i petoro djece. Osim toga, Pero Stokanović se pobrinuo da se djeca pokojnog brata, školuju, a poslije im je dao i posao u svom hotelu Bristol ili u drvnoj industriji. Perin bratić Dušan je bio do početka II.svj rata bio glavni menađer Hotela Bristol. Snaha Kristina se 1917. udala za svog podstanara, oficira iz Beča Bemlera i nastavili su život u Rumi gdje se Bemler kasnije priključio jugoslovenskoj vojsci. Nekako u isto vrijeme i najstarija kćerka Buba udala za dr. Jovana Zeca. Kada je Perina snaha Kristina i po drugi put postala udovica, vratila se u Tuzlu i nastanila se u kući blizu Trobegovog parka koja je pripadala Pravoslavnoj crkvi. Ja se ove vile sjećamo kao muzeja, odnosno Biološke Zbirke koju je Vinko Kalih ustupio gradu Tuzli. Ko je sve živio u ovoj vili u svoje vrijeme, nije mi poznato, ali štovani gospodin Bruno mot kaže da vila sada pripada Islamskoj Vjerskoj Zajednici.
Vila Prcić
Ovo je samo jedna od mnogobrojnih vila porodice Prcić koji su bili krupni veleposjednici i trgovci.
Prcići su u Tuzlu doselili iz Užica 1862. poslije odluke velikih sila u Kanlidži na Bosforu o iseljenju muslimana iz Srbije. Iseljavane su čitave porodice iz sela i gradova koji su pripali novoformiranoj Kneževini Srbiji.
Tada su doselili: Hadži Hamid (45g) sin Sulejmana, Mehmed (26)sin Hadži Saliha Prcića i Ibrahim (25), sin Mula Mehmeda Prcića.
Hadži Hamid je došao sa 4 sina (Osman 15.g, Muhamed i Sulejman 6g i Mehmed 2g), dok se peti rodio u Tuzli 1871.
Mehmed sin Hadži Saliha Prcića 26g, imao je 5 sinova: Salih, Osman, Pašaga, Nuraga i Abdurahman-aga.
– Salih imao Sejfu i Hajriju
– Osman je imao od prve žene Hanumicu, a od druge sinove Fadila,Fuada,Ferida i Dževada te kćeri Esmu i Hajriju. Od treće je imao Vahida i Irfana te kćer Berku. – Pašaga je sa prvom ženom imao sina Sevleta i kćeri Rađu, Bibu i Nafiju, a sa drugom ženom, Midhata i Envera, te kćer Zlatu. – Nuraga ?? – Abdurahman-aga, (jedan od najvećih tuzlanskih veleposjednika i trgovaca) i njegova supruga Vasvija (1889-1944) izrodili su pet sinova: 1.Enes-pravnik, 2.Salih- vlasnik pržionice kafe, 3.Ešref-trgovački zastupnik (supruga Fatima)učesnik NOB, 4.Ismet, sportista i sportski radnik (supruga Zineta Zaimović) 5.Enver-ekonomista, ubijen 1943. godine u Bosanskom Brodu. Posljednji Stanar ove vile bila je rahmetli Zineta, supruga Ismeta i majka moje drage prijateljice Suade Prcić – Popov. Zamolio sam Suadu da mi da neke podatke o roditeljima i braći i evo njenih sjećanja: „Tata Osman je rođen 1907. U Tuzli. Srednju školu i fakultet završio je u Beču gdje počeo trenirati nogomet za bečki Rapid. Istovremeno je počeo trenirati i plivanje. Bio je Bečki prvak na duge staze (tada se plivalo na Dunavu). Plivao je i na omladinskoj olimpijadi. Preko ljeta je dolazio u Dubrovnik i trenirao vaterpolo za JUG. Tata je boravio u beču od 1921-1935. Oženio se svojom komšinicom Zinetom Zaimović 1938. Imali su troje djece:Mehmed, Mirza i Suada. Kada je došao u Tuzlu poslije 2 svj.rata, počeo je trenirati fudbalski tim Proleter iz Kreke. Poslije je postao trener Slobode. 1954g. osniva plivački i vaterpolo klub gdje postaje prvi trener. Često je učestvovao na boksačkim mečevima kao time-keeper/mjerilac vremena. Trenirao je plivanje do 1970g. kada se razbolio i umro u 64.toj g.života. Posthumno je dobio medalju za zasluge u sportu. Bio je rođeni sportista do kraja života. U isto vrijeme je svirao klavir i harmoniku.Bio je izvrstan muzičar“.
Vila Marković (by Veska).
Kuća dr-a Brace Markovića rentgenologa na Gradini. Izgrađena 1907.godine. Svašta se događalo sa ovom lijepom vilom: Pričalo se kako ju je Vlast oduzela Markovićima i podijelila vilu u 3-4 stana, tako da je dr Braco kasnije uspio nekako da kupi jedan stan u sopstvenoj vili? Naravno, ne želimo kriviti kasnije stanare ove vile. Bili su to dobri ljudi i legalno su došli do stanova, ali državi se ima itekako šta prigovoriti. Lokacija Vile je blizu suda i blizu Dalme, a preko puta Banke
