Piše: Bahrija Habul
Šta je turbe ?
Najbliži zraz bi bio mauzolej, ali nije; slično je hrišćanskoj kapelici, ali nije ni to, možemo reči natkriveni mezar, ali ne mora biti natkrivin niti mora biti pravi mezar, jer u mnogim turbetima nema posmrtnih ostataka. Dakle turbe može sadržavati simboličan mezar iako tijelo počiva na drugom mjestu. U arhitektonskom smislu to je najčešće šestougaona mala građevina sa kupolom na stubovima ili zidovima. Podiže se uglavnom muslimanima, ali najčešće su rezultat neke legende. Od davnina se u našem narodu pripovijedaju priče o evlijama (sveti ljudi, “dobri”). Gotovo da nema mjesta u BiH, a da u njemu nema kabur (grob) za koji je vezana priča o evliji koji je u borbi, ili na neki drugi način, ostao bez glave, a onda je uzeo glavu pod pazuh i nosio je sve dok ga neko nije vidio. Tada je pao mrtav, a tu gdje je on pao, ljudi su podigli turbe. Nećemo pričati o istinitosti ovih priča nego ćemo pokušati da odgovorimo na pitanja: Ima li danas evlija?
Turbe Saliha Tučića Sahačije
U Tuzli imamo samo jedno turbe za koje možemo pouzdano reči da je posvećeno stvarnoj istorijskoj ličnosti. To je spomenik prvoj žrtvi austrougarskog okupacionog režima u Tuzli. Radi se o Salihu Tučiću Sahačiji koji je učestvovao u pobuni protiv ulaska austrougarske vojske u Tuzlu. Čim se na tuzlanskoj tvrđavi 22. septembra 1878. godine zalepršala crno-žuta okupatorska zastava i intonirana himna, na Bukovčiću je odjeknuo plotun kojim je prekraćen život Salihu Tučiću. Salih je sahranjen na mjestu gdje je streljan. Pomilovanje njegovo (mislim da su vlasti svjesno plasirale laž o pomilovanju) stiglo je kasno, kad je Sahačija već bio mrtav. Presuda mu je izrečena u kući Jove Jovanovića, a odatle je i odveden na strijeljanje. Sve ove godine Tuzlaci nisu zaboravili na svog Sahačiju, obilazili su njegov grob i pomolili se bogu za njegovu dušu. Mnogo godina kasnije, 1958. NARODNI ODBOR OPŠTINE TUZLA mu podiže ovu grobnicu.
Turbe uz Vilu Pašić
Džaferovo turbe uz Vilu Pašić je posvećeno vojnom glasniku Džaferu Altumbabiću (ime sam saznao od Enesa Mukića) koji je 23.08.1878. g. sav iscrpljen dojahao do Skvera, uspio je samo prenijeti vijest da su Tuzlaci odnijeli pobjedu nad carskom austrougarskom vojskom kod Moluha i da neprijatelj bezglavo bježi prema Doboju. Izustivši ovo, siroti Džafer je pao mrtav. Sahranjen je tu na licu mjesta. Prošle su godine, Džafer je zaboravljen, a grob zarastao u korov više se nije ni nazirao. Jedan trgovac ogrevnim i građevinskim drvetom je uzeo taj plac sa namjerom da izgradi porodičnu kuću. Gradnja je započeta, ali sve što po danu urade, noću bude srušeno. To se ponavljalo iz dana u dan i cijela čaršija se tome ibretila. Uskoro na lice mjesta dođe jedan starac i kaže graditeljima: „Evo ovdje je mezar jednog vojnika, a vi temelje pomaknite malo dalje i biće sve u redu“. Graditelji ograde mjesto koje im je starac pokazao da je mezar i prihvate se gradnje kuće i završe je bez problema. Poslije je porodica Pašić kupila tu vilu i nastavila održavati grobno mjesto. Godinama su tu Tuzlaci prolazili i prolazili i zastajali, neki da nešto prouče, neki bace neki novčić ili cvijetak, a mnogi se pitaju čiji li je ovo grob, ko pali svijeće i polaže cvijeće? Ovaj grob je izazivao strahopoštovanje kod mnogih. Posljednja ratna zbivanja su poprilično pomogla da je danas ovo poznato turbe gotovo zaboravljeno. Svak’ se o svom jadu zabavio.Napomenuo bih da postoje i drukčije legende o ovom turbetu i možete ih u svom komentaru spomenuti. U knjigama o Pašićima srešćete se sa drukčijom legendom povezanom sa evlijama, tj sa „dobrim“.
Turbe uz Poljsku džamiju je posvećeno „dobrom“
Poljsku džamiju je izgradio tuzlanski dobrotvor Turali-beg prije 1572. Godine. Kad su austrougarske vlasti 1878.g. preuzeli upravu nad Tuzlom počela je izgradnja ulica, trgova i upravnih zgrada. Teren oko Poljske (Turali-begove) džamije je bio u depresiji za oko 1m. u odnosu na ostatak Binertove ulice (od Kapije do ž.stanice) pa je moralo doći do rekonstrukcije džamije. Jednostavno su je zasuli zemljom s vana i unutra u visini ulice i nazidali džamiju. Sljedeća adaptacija je izvršena 1890.god.i tada je uz džamiju izgrađeno i turbe od tesanog kamena. Radove su izveli talijanski graditelji iz obitelji Gojo. Osim ovog turbeta, iza Turali-bega su ostala još dva turbeta, jedno na lokaciji „Cipelića“, a drugo na lokaciji nekadašnjeg „Pasaža“, što znači da je Turali-begov vakuf, samo na ovoj lokaciji, zauzimao prostor od početka Kazan Mahale do Slavinovića Priča kaže da je jedan derviš (dobri) kasno uveče otišao u džamiju da zikir čini (poslije molitve izgovarati i veličati božije ime). Vjerovatno je tokom seanse pao u trans i oko sebe vidio još mnigo evlija. Kad se zikir završio neko je kao rekao „hajdemo sad poletjeti u Meku da tamo klanjamo sabah, ali pazite, nemoj da ko posumnja u svoje mogučnosti“. I jedan- po jedan, evlije su se penjali na munaru i sa nje su kao svjetlice odletjeli u pravcu Meke. Kad je došao red na našeg derviša, on je posumnjao i u sebi pomislio „nisam ptica da mogu letjeti“, pokušao je da uzleti sa munare, ali su ga sutradan Tuzlaci našli mrtvog u i tu ga sahranili. Upalo mi je u oči da je ova legenda ima jedan očigledan propust: Ako su evlije poletjele ka Meki, to bi značilo ka Jugo-Istoku, pa se pitam zašto je turbe izgrađeno na suprotnoj strani.
Tri turbeta uz Jalsku džamiju
Oko 1600. Mehmed-aga, zapovjednik vojne posade tuzlanske zidane tvrđave podigao je uz Jalu svoju, Mehmed-againu džamiju, koja se kasnije zvala i Djevojačka (Kizler) džamija, a danas Jalska. Od 1891 džamija je nosila naziv Hafiza-hanumina džamija po obnoviteljici Hafiza-hanumi Tuzlić. Do 1948. Jalska džamija je imala tri turbeta. Jedno posvećeno djevojci, drugo turbe je podignuto nesretnom mladiću koji je bio žrtva neslane šale svojih kolega, a o trećem turbetu nisam našao nikakav pouzdan tekst. Priču o djevojačkom turbetu ćemo obraditi kad budemo govorili o Turbetu na stepenicama Mejdan-Brdo. Smatram (nisam siguran) da se radi o djevojačkom turbetu blizu Jalske džamije koje je srušeno 1948.zbog proširenja puta. Tom prilikom oduzet je i znatan dio mezarja uz džamiju. Naknadno je turbe izgrađeno na stepenicama.
Priča o mladićevom turbetu ide ovako: Za Ramazana je bio običaj da se poslije iftara i obaveznih molitvi, momci sastaju i druže sve do zore tj do „ručka“ i početka novodnevnog posta. Momak sa najljepšim glasom se jednom, pred „ručak“, popeo na munaru Jalske džamije i učio salavate. Dok je on učio, jedan njegov prijatelj je uzeo tabut i stavio ga na neki mezar , legao u njega i uz pomoć ostalih momaka odglumio da se diže iz mezara i kreće prema džamiji. Siroti momak na munari je sve to vidio i prestravio se od straha, a kad je začuo da neko ide uz stepenice munare, bacio se sa munare i na mjestu umro. Na tom mjestu je podignuto turbe.
*Ramazan (Ramadan) – deveti mjesec islamskog kalendara i mjesec posta
**Iftar (juftar)– ramazanska večera po zalasku sunca
***„Ručak“ za vrijeme Ramazana obavlja se noću, prije izlaska sunca
****Salavat –dova kojom se poziva božiji blagoslov na Muhameda
***** tabut – mrtvački sanduk kod muslimana, bez poklopca je a najčešće služi samo za transport meita (mrtve osobe) do mezara. Tu se meit vadi iz tabuta i sahranjuje onako kako je u gasulhani pripremljen (go, ali umotan u bijelo platno). Iznad meita se redaju koso: pod rake- vrh rake, deblje daske (tahte) tako da pri zagrtanju mezara zemlja ne dolazi u dodir s meitom. Ima slučajeva kada se meit sahranjuje u tabutu.
Djevojačko Turbe na Mejdanu
Ne znam kada je izgrađeno ovo turbe, ali imam osjećaj da je to ono isto turbe blizu Jalske džamije koje je porušeno 1948. kako bi se proširio put. U svakom slučaju priča o djevojačkom turbetu je ista, bez obzira da li ono stojalo uz Jalsku džamiju, na Mejdanu ili čak na prilazu Gornjoj Tuzli. Legenda kaže ovako: Koncem XIX vijeka dvije su djevojke prale ponjave na kamenoj ploči na Jali. Grupa austrijskih vojnika ih je gledala i onda se njihov oficir odvaži da jednoj od njih skine maramu i da joj vidi lice. Takvu sramotu, da joj stranac vidi lice, djevojka nije mogla podnijeti pa je oficira udarila prakljačom, a ovaj je uzvratio vatrom i ranio ih obje. Ranjene djevojske su se izvukle iz korita Jale i pošle prema Mejdanu, uspjele su stiči do ovog mjesta gdje su pale mrtve. Na tom mjestu su i ukopane i narod im je podigao turbe, Djevojačko Turbe.
