Piše: Bahrija Habul
Safet Hadžimehanović
Najpoznatiji B-H glumac lutkarskog pozorišta započeo karijeru u rodnoj Tuzli. Kao 10-godišnjak 1954. je nastupao na tuzlanskoj pozorišnoj sceni. Koncem 1960 odlazi u Sarajevsko pozorište lutaka. Radio je i učio školu, htio je u Beogradu studirati Germanistiku, ali tamošnja pravila nisu dozvoljavala rad i studije te je ostao u Sarajevu. Poznavali smo se kao djeca jer sam često boravio oko Željezničke stanice Kreka Stara gdje je njegova majka Esma bila blagajnica. Znam da je imao i sestru, a o ocu nikad nije govorio. Kad je postavljen spomenik Husinskom rudaru ukinuto je i nekoliko kolosijeka uskotračne rudničke pruge pa je ostao lijep pošljunčan prostor gdje smo među bagremovima igrali lopte. Safeta sam poslije (1969) sreo u Zagrebu gdje sam dobio vojničku prekomandu u Kustošiju (nastavak Ilice). On je tamo u vojsci dogurao do pisara i odmah mi pomogao da dobijem dobro mjesto. Nedeljom me izvodio u grad u lokale gdje su se sastajali glumci, pjesnici, slikari… Ismar Mujezinović je tada studirao u Zagrebu i gotivio je nas Tuzlake. U Lapidarijumu smo upozmali i Vesnu Parun. Rastali smo se iste godine kada je završio vojni rok. Tri mjeseca kasnije sreli smo se ponovo u Tuzli, ali zakratko jer je morao na posao u Sarajevo. Tako je Safet čitav svoj radni vijek posvetio lutkama i daskama koje život znače. Generacije i generacije mališana su uživale u njegovim predstavama. Kad je izbio posljednji rat lutkarski ansambl se raspao, ali Safet nije dozvolio da se pozorište ugasi i zahvaljujući njemu predstave su se davale i u opsadi. Sada je penzioner ali njegova životna priča je priča o B-H lutkarstvu.
Hasan Fazlić
Rođen je 08.10.1937. u Lipnici, kao prvo od osmero djece. U Tuzli je završio nižu realnu gimnaziju, te 1950. Upisuje 4-godišnju Državnu industrijsku školu, odsjek elektromehanike. Osnove likovnog obrazovanja, Hasan je stekao u gimnaziji od vajara Dragiše Trifkovića i Franje Ledera,a crtanje je „pokupio“ od Ismeta Mujezinovića. Poslije završene mature, Hasan se zapošljava u rudniku Lipnica na poslovima održavanja elektro-uređaja i elektro-instalacija. Istovremeno polaže prijemni ispit na večernjoj školi slikanja koju je vodio Ismet Mujezinović. Godine 1959. Vraća se iz JNA u rudnik, ali ga vajar Franjo Leder ubijedi da ide u Zagreb i upiše Likovnu akademiju. Naravno, bez sigurnih financijskih izvora, u Zagrebu nije dugo izdržao i vraća se u Tuzlu i radi kao službenik u „Elektro-Tuzli“. Od 1964.godine Hasan dobija stalan posao karikaturiste u „Frontu Slobode“. Kvalitet njegovih karikatura ubrzo su prepoznali svi dnevni i nedjeljni listovi u SFRJ i Hasan objavljuje svoje radove u „Borbi“, „NIN-u“, “Politici“, „Mladosti“, „Jež-u“, pa u „Našim danima“, „Svijetu“ i „Oslodođenju“.Pa dolaze na red ,„Delo“, “Pavliha“ (Ljubljana), „Vjesnik“, „Danas“ Zagreb, „Nova Makedonija“, „Osten“ (Skopje) „Krokodil“ (Moskva), „Pardon“, „Frankfurter algemeine Zeitung“, “Stuttgarter Nachichten“ (Njemačka), „Nebelspalter“ (Švedska), „Stršel“ (Bugarska), „Help“, „Oggi“, “Eureka“, “La stampa“ (Italija), “Perspektiva“ (Poljska), “ Kayhan caricature“ (Iran) i drugi. Iz tuzlanskog „Fronta Slobode“ 1973. Odlazi u Sarajevo u „Oslobođenje“ gdje radi sve do marta 1992.godine kada dobija otkaz. Onda Hasan odlazi u Italiju i nastavlja svoj likovni rad, a njegovi radovi nalaze mjesto na mnogim izložbama širom Evrope. U Njemačkoj 1993.god. objavljuje knjigu karikatura pod naslovom „Bosnien allein auf der Welt“ – („Bosna sama na svijetu“). U Sarajevo se vraća 1996.godine. Hasan Fazlić je član Likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti BiH i internacionalne grupe “Interart“ iz Štutgarta.
Sead-beg Kulović
Zločinac ili zaslužan građanin
Njegov otac je Sarajlija Esad beg Kulović (1859-1917), veleposjednik i političar, pisac i prevodilac, studirao u Stambolu i Švajcarskoj. Govorio je turski, arapski, perzijski i francuski jezik. Osnivač je Samostalne muslimanske stranke, a od 1905-1910 godine bio je gradonačelnik Sarajeva. Ponovo izabran 1913., ali je odbio da se prihvati te dužnosti. Bio je vlasnik velikih posjeda, kuća i ljetnikovaca u i oko Tuzle, a svojom ženidbom udvostručio je svoje imanje dodavši mu kuće i imanja Tuzlića.
Majka mu je Rašide-hanuma Gradaščević. Ona je njegovom ocu donijela u miraz veliko imanje na Malinama i nekoliko kuća u Tuzli koje je naslijedila od svoje tetke Tahira-hanume Tuzlić, sestre Bakir-bega Tuzlića koji je umro 1910.godine. Rašide-hanuma, ili stara Kulovićka, kako su je zvali, ljeti je živjela u ljetnikovcu na Malinama, a zimi u kući „na Jali“ (današnji Arlekin) koju je sagradio čuveni građevinar Kandoti. U prizemlju su stanovali Joko i Mileva Ćetković. Nakon smaknuća njenog sina Sead-bega Kulovića i pljenidbe njegove imovine,stara Kulovička je ostala bez igdje išta. U cijeloj Tuzli (zbog straha) nije se našla ni jedna muslimanska porodica da udomi sirotu Kulovićku, ali ju je prihvatila odvažna Crnogorka Mileva Ćetković .Ona ju je prihvatila u svoj dom u u vilu „Anka“ i brinula se o starici do njene smrti.
Školovanje, ženidbe i političke aktivnosti
Sead-beg Kulović se rodio 1897.godine, u Tuzli je završio gimnaziju, a visoku poljoprivrednu školu u Beču. Ogromni posjed od 140.000 duluma progutala je agrarna reforma Kralja Aleksandra 1919. tako da mu je ostalo oko 3.000 duluma (Bukinje, Poljana, Maline). Stariji Tuzlaci još uvijek pamte Kulovića jablanove koji su okruživali imanje u Bukinju. Njegovo gazdinstvo je bilo moderno, imao je traktore i druge poljoprivredne mašine, volio je konje i automobile, uživao je u trkama, lovu, skijanju i putovanjima. Ženio se tri puta. Brak s prvom ženom Sarajkom Nelom nije dugo trajao i ubrzo se ženi rodicom Ifaketom Tuzlić (1908-1944). Ifaket Tuzlić, takođe iz bogate porodice, bila je lijepa i vesela djevojka, kćerka Bakirbega i Tahir hanume Tuzlić, voljela je sve što i Sead-beg i pratila ga na svim putovanjima i zabavama.
Ifaket Tuzlić sa djecom iz drugog braka
Stara Kulovićka nije bila oduševljena, kako prvom ženom svoga sina tako ni drugom, te zbog toga, a i sticajem drugih okolnosti i ovaj brak je propao. Sead beg se, nakon rastave, ženi i treći put. Ovaj put je izabrao Švajcarkinju Sesil (Cecile Major), koju je upoznao u Banji Ilidži koncem 20-ih godina prošlog vijeka i odmah doživjeli romansu i dogovorili se da raskinu svoje brakove i da se vjenčaju. Sesil je bila udata za beogradskog hirurga dr. Dragog Đurića sa kojim je imala kćer Vivijan, a živjeli su na Dedinju. Sve je ostavila, kćer i muža, kuću i Dedinje i poslušala glas srca i došla u Bosnu. Ifaket se, poslije razvoda, udala u Banja Luku za Sulejmana Salihagića i rodila dva sina, Omera i Halila. Umrla je 1944.god u mukama u Jasenovcu, polivena je uljem i živa spaljena.
Što se tiče političkih ubjeđenja, Sead beg Kulović je spadao u desničare, osnovao je 1936. muslimansko društvo „Uzdanica“ jer je muslimanski „Gajret“ smatrao prosrpskim društvom. Zalagao se za autonomiju BiH pod garancijom Njemačke. To se, u neku ruku obistinilo 1941.god, ali umjesto BiH autonomije BiH postaje dio NDH, a Sead beg Kulović prihvata položaj gradonačelnika Tuzle (1941-1942). Nagađa se da je Sead-beg, kao načelnik Tuzle pomogao Ratimiru Deletišu da se spasi 100-tinjak tuzlanskih Jevreja od Jasenovca. Sead-beg i ustaški poglavnik Pavelić su se lično poznavali i to je presudilo da Deletiš od Kvaternika dobije pomilovanje za 16 jevrejskih obitelji. Neki Tuzlaci se usuđuju reči da je sa Deletišem u Zagreb kod Kvaternika išao i Sead-beg. Kada su partizani 1943. oslobodili Tuzlu, Kulović nije bježao sa Njemcima i ustašama jer je smatrao da njegovo političko djelovanje nije nanijelo štetu Tuzlacima. Nije bježao iz Tuzle ni poslije konačnog oslobođenja Tuzle 1944. Nova vlast je u početku lijepo postupala s njim, čak su mu nudili i mjesto ministra agrara u novoj republičkoj vladi, ali je on to odbio. Kasnije se neko dosjetio da je posjednik Kulović klasni neprijatelj naroda i da ga treba smaknuti. Nagađa se da je taj neko bio Teufik Selimović Buđoni, visoki dužnosnik Ozne. Sead-beg Kulović je sproveden u Sarajevo, zatim je pozvana njegov majka da dođe i da se oprosti sa sinom koji je potom pogubljen. Sva njegova imovina je oduzeta, a njegovu majku su prihvatili Ćetkovići. Kažu da zločin nikad ne zastarijeva, pa ako je Sead beg Kulović bio zločinac zašto mu nije suđeno, a ako je suđeno zašto nema podataka o tome. Pitanja je mnogo, a odgovori će se saznati vremenom. Do tada moramo nagađati, ipak, neko nešto zna jer zašto bi jedna tuzlanska ulica nosila ime Sead bega Kulovića, ako je bio zločinac?
