„Ogrnute šalovima, sa dugim resama, one su pred večer izlazile da se pridruže korzu na glavnoj ulici.“- ovim opisom tj. citatom o Sefardkinjama iz Tuzle, započinje poglavlje o Tuzli u knjizi „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA, JEVREJI U BOSNI I HERCEGOVINI I HOLOKAUST“.
Piše: Melisa Žiško
1879. godine u Tuzli je živjelo 17 Jevreja. Tuzla se od ostalih gradova razlikovala po tome što je imala veću brojnost Aškenaza (Jevreji iz Njemačke), nego Sefarda (Jevreji iz Španije). To je uzrokovalo postojanje dvije općine sa posebnim hramovima.
U prvim godinama poslije okupacije Akšenazi, koji su preplavili Tuzlu, osnovali su svoju općinu (1885-1890. godine) i izgradili sinagogu u današnjoj Klosterskoj ulici 1902. godine.
U Tuzli, u periodu od 1885. do 1941. godine rođeno 470 Jevreja. Porast jevrejske populacije u Tuzli odrazio se i na polju ekonomskih, privrednih, društvenih i kulturnih odnosa. Kako je navedeno, cjelokupan privredno-ekonomski proces Jevreja u Tuzli i okolini počeo je otvaranjem prvih modernih solana, fabrikom i rafinerijom špirita, rudnicima uglja i sl. Jevreji su, kao i drugim gradovima, otvarali apoteke, pilane, papirnice i knjižare, te trgovine sa mješovitom robom. Također, i zanatlije su dale doprinos razvoju Grada soli, kao što su to uradili i Jevreji koji su se bavili hotelijerstvom, radom na polju zdravstvene zaštite i dr.
Suživot Jevreja sa narodima ostalih konfesija odražavao se pravim komšijskim odnosima.
Tuzla je radi velikog broja jevrejskih društvenih organiza cija prednjačila od ostalih gradova iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Neke od tih organizacija bile su: Društvo jevrejske mladeži za samoobrazovanje i društvenost, Jevrejsko dobrotvorno društvo, Jevrejsko gimnastičko društvo, Jevrejska čitaonica, Nogom etni klub Makabi i mnoga druga. Pored vlastitih, Jevreji su surađivali i sa drugim društvima u gradu. Osnivanje Židovske banke u Tuzli predstavljalo je veliki doprinos ove zajednice poslovnom svijetu Kao i u drugim gradovima, za vrijeme Drugog svjetskog rata, dolazi do sloma i skorog uništenja ove zajednice. Ulaskom Nijemaca u Tuzlu 1941. godine započinje neljudsko postupanje prema Jevrejima, te se tuzlanski Jevreji u holokaust odvedeni sa više od 30 adresa.
Tuzlaci su pomagali svojim sugrađanima Jevrejima, te su neki proglašeni Pravednicima među narodima.
U Tuzli i danas postoji Jevrejska općina, koja broji 125 članova, što je čini drugom po brojnosti u BiH, a na čijem čelu se nalazi predsjednica Marina Rajner.
Portreti tuzlanskih Jevreja
Porodica Zločover, Josip i Ernestina do Drugog svjetskog rata živjeli su skromno, ali pošteno. Josip Zločover bio je tuzlanski poštar porijeklom iz današnje Poljske, a Ernestina Zločover (Erdstein) porijeklom je bila iz današnje zapadne Ukrajine. Josip umire između 1941. i 1942. godine, a Ernestina nastavlja živjeti u Tuzli primajući u svoj dom porodicu jevrejskog ljekara Alfreda Najfelda iz Zagreba.
Ernestina, nažalost, nije uspjela dobiti dozvolu za prelazak na islamsku vjeru, kao ni mnogi drugi 1942. godine. Za Ernestinu jedni kažu da je umrla na stanici, dok drugi tvrde da je ubijena u logoru za žene i djecu Stara Gradiška.
Porodica Laufer u Tuzlu dolazi početkom 20. stoljeća. Josef Laufer, sin Nušera i Rozalije Laufer, sa svojom porodicom živi u Mosniku, gdje su posjedovali gostionicu. Drugi svjetski rat dovodi do prekida druženja ove porodice sa rodbinom i komšijama, te su od mnogobrojne porodice Laufer, holokaust preživjele Nušerove i Rozalijine unuke Serafina Paočić, Elly Josipović i praunuk Harry Wasserstein-Gilboa. Tuzla njeguje sjećanje na porodicu Laufer, čiji potomci i dalje žve u ovom gradu.
Po istaknutim aktivistima partizanskog pokreta otpora Fridi Laufer i njenom zaručniku Enveru Šiljku nazvan je most u Tuzli. Sjećanje na Fridu i danas živi u nazivu ulice Fride Laufer.
Kao i mnoge druge jevrejske porodice, porodica industrijalca Mortiza Lisske dolazi iz Mađarske u Tuzlu za vrijeme austrougarske uprave. Mortiz Lisska bio je vlasnik nekoliko pilana u okolini Tuzle, veletrgovac drvetom, a nekadašnji gigant „Konjuh“ nastao je na temeljima njegove firme, koja je 1911. godine zapošljavala 593 radnika. Autori navode da je bračni par Lisska, Moritz i Regina, imao sedmero djece rođene u Tuzli (Gizela, Helena, Rosa, Isidor, Šarlota, Olga i Kalman). Živjeli su u Atik mahali. Moritz je bio zastupnik u Gradskom vijeću Tuzle i istaknuti predstavnik Jevrejske općine. Nakon njegove smrti, porodični posao nastavljaju voditi njegovi sinovi, a Isidor i Helena Lisska vode i knjižaru. Helena Lisska, Isidor sa porodicom, te Šarlotin sin Imre Martoš, stradaju u holokaustu, a danas jedino sjećanje na ovu porodicu predstavljaju zgrade koje su bile u njihovom vlasništvu.
Osamdesetih godina 20. stoljeća u Tuzli živjela Lotta Lisska, za koju navode da je bila tiha, prefinjena gospođa, velika dobrotvorka i dobra susjeda.
