Piše: Bahrija Habul
Muhamed ef. Lugavić je prof šerijatskog prava i arapskog jezika. Rođen 1946. u Lugavijama (Banovići), 1965. završava Gazi Husref-begovu medresu. U rekordnom roku je na Filozofskom fakultetu u Bagdadu završio šerijatsko pravo i arapski jezik. U Tuzli je bio glavni imam Gazi-Turalibegove (Poljske) džamije, zatim glavni imam Medžlisa IZ u Tuzli, te imam Čaršijske džamije. Biran je na mnoge visoke funkcije u Tuzli, BiH i SFRJ. Napisao je i dvije knjige, Dženaze, običaji i propisi te zbirku Hudbi.
„Grad Tuzla, i ljudi u tom gradu, primili su me raširenih ruku. Tu se ljudi ne dijele ni po vjeri ni po naciji. Kao dijete, petkom sam išao sahat i po-dva do džamije u Priluku da klanjam podne. Sjećam se, kada sam prvi put pošao na džumu moj djed, hadži Šaban Lugavić, pozvao me je i ovako mi rekao: dobro me slušaj, sine. Put kojim ideš jednim dijelom prolazi kroz šumu. Tamo ima jedna kuća u kojoj živi jedan Nikola. Ako ga sretneš, nemoj da se šališ da ga prođeš a da ga ne pozdraviš. I to ćeš ga pozdravit´ sa -Pomože Bog- a on će ti na to odgovorit´ nešto što ti moraš dobro zapamtit´. I ako te bude pit´o čiji si – reci mu“.
Široj domaćoj, pa i svjetskoj javnosti postao je poznat 1995. nakon najteže istorijske katastrofe koja je zadesila Tuzlu, kada se na Kapiji ugasio 71. mlad i neproživljen život. Kako i gdje sahraniti tu djecu? Živjeli su skupa, družili se i umrli skupa. Kako izvršiti posljednji ispraćaj toj djeci? Podijeliti ih i sahraniti svakoga po njegovoj vjeri ili obaviti zajedničku dženazu/sahranu na jednoj lokaciji da i u vječnosti budu skupa kao i u životu? Da sve bude još i gore, rat još uvjek bjesni, granate ne biraju ni mjesto ni vrijeme, vlasti zabranjuju veća okupljanja građana (da su se bogdom držali toga koji dan ranije, bila bi izbjegnuta tragedija ovih razmjera). Muhamed ef. Lugavić, zajedno sa fra Petrom Matanovićem, bio je za zajednički ukop svih nastradalih na jednom mjestu uz klanjanje i uz molitve. Zbog čestog neselektivnog granatiranja cijele teritorije grada, pa i grobalja, dženaza/sahrana je obavljena tajno u 4. sata noću, a prisustvovali su joj samo pozvani. Od sveštenih lica bili su tu efendija Lugavić i fra Matanović. Zbog ovakvog čina Muhamed ef. Lugavić je smijenjen sa funkcije glavnog Imama Medžlisa IZ u Tuzli, a penzionisan je 6 godina kasnije
„ Cijelo vrijeme rata pokušavao sam biti most za saradnju sa ljudima. Mnogima je smetalo što sam se viđao sa fra Petrom Matanovićem, velikim čovjekom, gvardijanom Franjevačkog samostana u Tuzli. Bog dž.š. nije stvorio ni naciju ni partiju. Putem svojih vjerovjesnika Bog dž.š. je objavio 4 knjige: Zoar-Zebur, Tevra, Indžil, i Kur'an (Stari Zavjet, Tora, Jevanđelje i Kur'an) da se ljudi ravnjaju i ponašaju po njima.“
Tako je govorio Muhamed ef. Lugavić.
