Piše: Bahrija Habul
Ovaj mali Trg je mjesto gdje se nalazila istočna kapija tuzlanske tvrđave za vrijeme Osmanlija. Vera Mujbegović, u svojim sjećanjima Tuzla Moje Mladosti kaže da je Kapija bila kultno mesto za Tuzlake njene generacije. Rekao bih da je Kapija to bila za sve generacije, pa i za našu. Sedam ulica se slijeva na Kapiju, kud god pođeš valja Ti proći preko ovog malog trga. Interesantno je da su sve zgrade sačuvane u obliku u kojem su bile i prije 100 i više godina. Svaka od njih imala je svoje svijetle i manje svijetle dane. Namjera mi je, da uz vašu pomoć, rekonstruišemo život zasad jedne od njih kroz decenije i vijekove. Počećemo od najstarije, od one koja je nastala u vrijeme Turaka. Radi se o zgradi gdje se danas nalazi „Kafe Kapija“.
Kako je izgledala ta građevina prije 1674. kada je ovu građevinu uvakufila jedna žena, ne zna se, ali zna se da je tu otvorena medresa, možda i starija od one koju pamtimo pod nazivom Behrambegova, za koju se vjeruje da je počela sa radom 1626.godine. Ova medresa je bila poznata pod nazivom hadži-badže kadun medresa. Kao sto rekoh ne zna se kako je tada izgledala ta zgrada, ali poslije požara 1871. i 1875. godine izgrađena je nova zgrada u današnjem obliku. U prizemlju je bilo 5 dućana ili magaza, a na spratu je bila Medresa. Zgrada je imala dvorišnu kapiju, a iz dvorišta stepenice koje su vodile na sprat do medrese. O samoj kaduni nema mnogo podataka. Prvi ju je spomenuo prof. Abdurahman-Adil Čokić u svom djelu „Muslimanka u domu i javnom životu kroz istoriju” gdje kaže: “Iz toga doba u Tuzli je od muslimanki, poznata hadži-badže kadun, ona je podigla medresu i ostavila veće vakufe za njezino izdržavanje“. Iz gornje rečenice vidimo da ni Adil Čokić nije znao njeno ime, a naziv hadži-badže kadun izražava status u društvu. Dakle, dotična dama je bila hadžinica, riječ „badže“ nam kaže da je pripadala derviškom redu, a kadun(-a) znači gospođa. Njena medresa je bila manjeg kapaciteta u odnosu na Behrambegovu koja je 1893. godine (ponovo) izgrađena u maurskom stilu uz aminovanje i pomoć Austrougarskih vlasti. Medresa hadži-badže kadune se nije mogla nositi sa modernom Behrambegovom Medresom i zatvorena je 1903.godine i nastavila je djelovati kao Mekteb ibtidaija, to je moderniji tip mekteba od tzv. Sibjan mekteba koji su radili u lošim uslovima, bez klupa, bez školskog programa i bez pravih učitelja. Uz mejtef, na spratu se od 1928 nalazila i kancelarija imama-matičara.
Prizemlje zgrade imalo je svoj život, pet iznajmljenih poslovnih prostora donosili su redovne prihode vakufu. Najatraktivniji poslovni prostor je onaj na uglu koji se nalazi na dvije ulice i već na fotografijama s početka XX vijeka vidimo natpis Leo Halberstam. Jevrej Leo je tada bio poznati trgovac na malo i veliko. Supruga Sara je bila iz poznate jevrejske obitelji Zaloscer, Imali su troje djece kada su 1896. Došli u Tuzlu iz Ukrajine. U Tuzli se te godine rodila kćerka Rosa (Ruža) koja je 1989.godine umrla u Sao – Paulu. Da pogledamo kako je izgledao jedan Halberstamov oglas u evropskim listovima: „Bosanski proizvodi, suhe šljive, kruške, jabuke, orasi i Kuretno (debeli purani živi i zaklani) kao i razne regionalne proizvode nude po najnižim cijenama. Exsportna kuća Leo Halberstam, Tuzla“.
Poslije smo vidjeli fotografiju sa natpisom „Trafika“, pa oko 1920.g. stoji natpis „Kolonijalna Roba“, a najduže se, izgleda zadržao natpis „Knjižara i Papirnica Jakšić“. Vlasnik ove knjižare je bio Stevan Jakšić, a njegov brat Todo je bio veoma čuven tuzlanski krojač. Jakšići su u Tuzlu došli iz Foče 1912. godine. Izgleda da Stevan nije imao djece jer, kada je oko 1930.g.otvorio knjižaru, zaposlio je sinovce da je vode. Stariji sinovac Dimitrije-Diko (1914-1944) i mlađi Aleksandar- Aco (1921-1944) su je uspješno vodili do početka II.svj rata kada su otišli u partizane i obojica poginuli 1944.godine. Imali su i sestru Vojnu koja je 1941 odvedena u ustaški logor Lobograd. Poslije II. svjelskog rata ovaj objekat je nacionaliziran sa ostalom vakufskom imovinom u Tuzli. Jedno vrijeme je tu bila i uprava Košarkaškog kluba. Ako neko zna,neka nam kaže godine, a ja ću spomenuti 1958. kada je zgrada preuređena za salon namještaja sarejevskog „Šipada“ koji je otvoren 1959. godine i tu ostao do 1988.godine. Ko je poslije toga uselio u ove prostore nije mi poznato, ali tu ste Vi i vjerujem da ćemo skupa otkriti još puno detalja o ovoj dragoj građevini. 20.juli 2016.
Možda bi trebali dodati i nazive koje je ovaj mali Trg nosio kroz decenije i vijekove; Za vrijeme Osmanlija tu se nalazila Istočna ili Poljska Kapija tuzlanske tvrđave. Austrougarska Monarhija je 1878. -1918 trgu dala ime svog generala Filipovića Trg. Od 1919.godine trg se zvao „Trg kralja Petra I.“Poslije II svj rata trg ponovo nosi ime Kapija.
