Porijeklom je Turkinja, rođena je u Kosovskoj Mitrovici, a na Univerzitetu u Prištini završila je Likovnu akademiju – Odsjek slikarstvo, potom Pravni fakultet, a onda i postdiplomske studije slikarstva. Krasi je nevjerovatna karizma, osmijeh je jedina “šminka” na njenom licu, u penziji je, ali samo na papiru, i savršeno govori bosanski jezik.
Ona je Sukran Zaim i prije 27 godina rodni grad zamijenila je Istanbulom. Svoju slikarsku čaroliju uskoro će prezentirati sarajevskoj javnosti, i to na samostalnoj izložbi “Između iluzija i stvarnosti”, koja će u okviru festivala “Sarajevska zima” biti otvorena u Galeriji “Preporod” od 19. – 28. marta. Serijom slika ukazat će na materijalnu i duhovnu pustoš koju čovjek ostavlja za sobom pokušavajući ostvariti svoje iluzije.
-Na ovoj izložbi vidjet ćemo radove koji aludiraju na degradaciju čovjeka i njegove ličnosti. Ali ovo nije odražaj mog pesimističnog pogleda na 21. vijek, već naprotiv poziv na jednostavniji život. Radovi su u tehnici ulja na platnu i kombinacija crteža i kolaža koje radim u posebnoj tehnici – pojasnila je Sukran.
Govorila je i o svojoj povezanosti sa Bosnom i Hercegovinom, o Sarajevu, slikarskim putovanjima, kako je Istanbul postao njen dom, kao i gdje je radila kao sudinica…
Koliko dugo ste na umjetničkoj sceni i kada se rodila ljubav prema slikarstvu?
Još sa devet godina išla sam u muzičku školu. Slušala sam klasičnu muziku, i spontano sa olovkom i pastelima po papiru “pratila”po nekom svom redu po jedan instrument. Te linije su se ukrštavale, a svaka je bila različita, ali je sačinjavala cjelinu. Sjećam se da mi je uvijek bilo lakše sa kamernom muzikom jer je bilo manje instrumenata. Za to je trebala jaka koncentracija ali sam to tada shvatala kao igru. To spontano “slikanje i crtanje” muzike u djetinjstvu nesvjesno je hranilo moju suptilnost prema umjetnosti. Tokom cijelog osnovnog i srednjeg školovanja muzika i slikarstvo su bili moji anđeli pratioci.
Uz slikarstvo u fokusu Vašeg interesovanja bilo je i pravo. Jedno vrijeme ste radili i kao sudinica?
Nakon završetka studija prava i slikarstva na Prištinskom univerzitetu vratila sam se u Kosovsku Mitrovicu u roditeljski dom, te sam do 1992. godine radila kao tužilac u Okružnom Tužilaštvu u Mitrovici, dok se nisam iselila za Istanbul. Kasnije sam završila magisterij na Odsjeku slikarstva Univerziteta umjetnosti u Prištini.
Koliko umjetničkih ciklusa imate iza sebe i koji motivi su najčešće zastupljeni na Vašim djelima, odnosno, šta je to što Vam je bila najveća inspiracija u toku stvaralaštva?
Moja glavna inspiracija je čovjek. Odnos prema sebi i drugima, i poimanje života. U mojim slikama uvijek je prisutna figuracija. Takoreći u prvoj fazi stvaralaštva figure bile same ili ukomponovane sa drugim figurama. Uvijek su bile nestašne i u pokretu. U toj fazi radila sam ekspresivno i koloristično, kasnije sam figure počela raditi sa manje kolorita. Sad se opet bavim čovjekom, ali sad moje figure nisu fizički pokretne, već naprotiv uglavnom statične i izuzetno promjenljive. Zanima me koji je to pokretač i nagon čovjeka da uništava sve oko sebe, zašto traži više, i više, zašto traži moć, zašto gazi druge? Zašto živi u iluziji da je sreća u moći te u traženju te moći, i vrti se u krugu svog samouništena i svega što ga okružuje.
Prije nego ste se penzionisali, prema mojim saznanjima, radili ste kao profesorica likovnog?
U Istanbulu sam počela raditi kao profesorica slikarstva na nekoliko koledža i u nekoliko škola. Predavala sam po raznim kulturnim centrima i u svom ateljeu. Sad sam penzionisana, ali i dalje radim u svom ateljeu.
Rođeni ste na Kosovu. Gdje ste sve živjeli prije Istanbula, i zašto ste baš ovaj turski grad odabrali kao Vašu konačnu adresu stanovanja? Koliko dugo već živite u Istanbulu?
Pošto je moj maternji jezik turski, i u Istanbulu je živio veliki dio rodbine, pa sam kao dijete svake godine dolazila kod bake u Istanbul. Ovaj grad mi je bio blizak i pomalo moj, zato sam iz Kosovske Mitrovice direktno došla u Istanbul gdje živim već 27 godina.
Za Sarajevo obično kažu da je mali Istanbul. Kako Vi doživljavate ovaj grad, u kojem znam, imate mnogo prijatelja, a tu Vam čak žive i neki članovi porodice?
Sarajevo je grad u kojem sam vrlo često dolazila prije rata. Godinama sam dolazila na skijanje na Jahorinu te stekla puno prijatelja. Tu živi i moja rodica i još puno prijatelja. Za Sarajevo sam i nostalgično vezana. Tu sam provela lijepe dane mladosti. Sarajevo je uvijek imalo poseban šmek za humor, i za mene je uvijek bilo “centar svijeta”. Zbog toga ga ne mogu uporediti sa Istanbulom. Istanbul je izuzetno dinamičan grad sa posebnom energijom, ali Sarajevo ima poseban duh. Ovdje kriteriji nisu građevine i puno zajedničkog u kulturi življenja. Za mene je bitan duh jednog grada. Sarajevo i Istanbul ne mogu uporediti kao neki stranac i turski turista koji po prvi put vidi Sarajevo. Oba grada su različita i meni veoma bliska, i za oba grada sam izuzetno vezana. Sarajevo je dio moje mladosti, a Istanbul je grad moje zrelosti. Tu mi je dom i osjećam se kao svoj na svome.
Faktor.ba
