Trend koji primjećujem posljednjih godina jeste da se po gradovima otvaraju razne školice i radionice za djecu, koje imaju za cilj da pruže edukaciju u vještinama koje su nekada bile podrazumijevana slobodna aktivnost mnoge djece, čiji roditelji i nisu baš imali vremena za njih.
Sada smo u prilici da svojoj djeci uplatimo i časove brakedance-a, lupanja grafita, “pentranja” po ko zna čemu, sve misleći da smo djeci pored sporta pružili i kontrolisanu dozu kreativne destruktivnosti, koja im je tako prijeko potrebna.
Logičan slijed događaja je da ćemo za koju godinu imati i školicu punka, “bleja workshop”, ili šverc kurs za najmlađe.
Mobilni i trešnja
“Proljetna škola krađe trešanja” zvučan je naziv, koji bi kod roditelja probudio emocije i pomogao da dovedu svoje dijete na ovaj simpatičan kurs. Trešnje kao da su u zemlju propale, a i ono malo što rodi djeca nemaju kad da oberu.
Djeca su danas u tako nepovoljnoj situaciji da nemaju priliku čak ni da “šmugnu”, a kamoli da nešto bezobrazno urade. Pa, zamislite samo situaciju: nalazite se na drvetu, kidate trešnje, punite usta, džepove, šake… I, baš tom prilikom vam zvoni mobilni telefon. Zove vas mama i pita: “Gdje si?!”. A nekada je bilo: “Gdje si bio?!”. Imalo se vremena za smišljanje odgovora na tako “glupo” pitanje, na putu od trešnje do kuće.
Namćorasti vlasnici trešanja
Uvijek sam se pitao zašto su samo namćori imali u svom dvorištu trešnje. Uvijek jedna, usamljena, i puna slatkih plodova. Zanimljivo je bilo da smo znali raspored svih trešanja u kraju. Trešnje su se uvijek jele brzo, pred kraj su se punili džepovi i majica, a sve bi se uglavnom završavalo u trku… Bježali smo od vlasnika. Imali smo osjećaj da je ta trešnja u zarobljeništvu i da je mi, jedući je, na neki način spašavamo tog zlotvora. Iskusni vlasnici zabranjenog voća su u vrijeme zrenja svojih mezimica puštali kera po avliji, koji je savjesno patrolirao. Oni manje iskusni, em što su sadili trešnju uz ogradu, em što nisu ni znali kako se čuva trešnja, pa bi im drvo bilo očerupano i prije roka.
Iskustva hrabrih
Prenosim vam iskustva hrabrih iz vremena kad su trešnje bile IN.
“Sjećam se da smo jedno ljetnje veče, drugarica, njen brat i ja krenuli da krademo trešnje iz dvorišta u komšiluku. Neko je naišao, u brzini smo polomili granu, ali smo uspjeli da pobjegnemo. Najsmiješnije je to što sam bila jako uplašena, jer sam mislila da će doći policija, i da će uzeti otiske sa drveta i otkriti da smo mi krali trešnje. Nisam čekala da se to desi, nego sam odmah rekla roditeljima… Nekih velikih nestašluka nije bilo, jer sam bila mirno dijete, ali sam ipak ponekad bježala oko stola da bih izbjegla poneki šamar…”
“Bili smo klinci. U to neko vrijeme bilo je puno djece po ulicama mog grada, i sjajno smo se zabavljali. U komšiluku smo imali jednu lijepu trešnju, ali komšinica je bila i još uvijek je jako opasna. Stalno nas je jurila sa trešnje, dok smo mi u brzini lomili grane i bježali kud koji, uz smijeh i vrisku. Koliko god da smo je lomili i kidali, “pentrali” se po njoj i skakali oko nje, trešnja je svake godine bivala sve veća i bujnija, sa fantastično velikim i slatkim plodovima. Ništa joj nije smetalo… Komšinica, vječito bijesna, trčala je od vrata do vrata i žalila se našim roditeljima kako joj krademo trešnje… namćor! Jedne od narednih godina, odluče oni i zagrade baštu bodljikavom žicom koju nismo mogli da preskočimo, jer je bila visoko postavljena, niti da se provučemo ispod nje, jer je rizik prilikom bježanja bio preveliki… uhvatili bi nas. Te godine, trešnja se osušila..”
I za kraj, prenosim vam jednu misao, na koju sam naletio dok sam pisao ovaj tekst: “Nekada su djeca komšijama krala trešnje, a danas im kradu wireless”.
Izvor: family.rs
