Ne kažu džaba da je komšiluk važniji od familije. Takve uspomene nosim iz ranog, ratnog djetinjstva i evo ponavljam gradivo u zadnjih godinu dana i malo jače.
Svi se mi u našoj zgradi, na broju 10 u Proviniciji, uljudno pozdravljamo, nasmijemo se jedni drugima u prolazu i čestitamo praznike, ali kad uporedimo to s odnosom koji su naše bake, nene, djedovi, roditelji imali sa svojim komšilukom, malo je reći da je smiješno.
U zgradi, pa i u cijeloj ulici u kojoj sam provela djetinjstvo, svi su se „pazili“. Dio komšiluka je bila stara, uhodana, prijeratna ekipa, a dio su novi ljudi koji su tokom i poslije rata došli živjeti u Rudarskoj ulici.
Ostatak teksta pročitajte na Ženski.ba
