Vrtim sad film u glavi i postajem ponovo nostalgična.
Oni koji me poznaju, uvijek su spremni na moje tekstove za plakanje, kada me uhvate ti momenti. Ovo, nije takav tekst.
Ovo je priča o ponosu. I najčistijoj ljubavi.
Složićete se, samo polako. Moja porodica je uvijek bila složna zajednica. To me cijeli život neizmjerno radovalo. Svađali smo se zbog ocjena, prljavog kimona kojeg perem noć pred takmičenje, razbacane sobe, neobrisane prašine i odjeće koja ne može “i u lužinu i u družinu”. Uvijek smo disali zajedno, slavili, plakali, smijali se, bili sretni, tužni. Zajedno. Valjda to tako biva. Kada nastanete od dvoje ljudi kakvi su moji tata i mama, sve vam u životu mora biti potaman. Amila i ja rođene smo na isti dan. Pet godina razlike. Vodolije. Dva totalno različita svijeta. Ona je uvijek bila mirno, dijete za primjer, dok sam ja bila šejtan koji je bio kritikovan i za nekog keca, neopravdani čas, svađala sam se, pravila belaje i plakala u školi “jer mi je bilo žao da blatim sjaj koji je u toj školi ostavila moja sestra”.
Ostatak kolumne pročitajte na Zenski.ba
