Iako je posljednjih godina bio odsutan na muzičkoj sceni, vraća se spremniji nego ikad. Njega uglavnom znaju kao pjevača, međutim on je jedan od najvećih humanitaraca naših prostora.
Amir Kazić, široj javnosti poznatiji kao Leo, bosanskohercegovački je pjevač zabavne muzike sa prebivalištem u Hrvatskoj. Rođen je 17. oktobra 1965. godine u Sanskom Mostu, iako se godine i danas na njemu uopšte ne vide. Za radio Kameleon govori o planovima u budućnosti, o načinu na koji provodi slobodno vrijeme, humanitarnom radu, ali i trenutnoj muzičkoj sceni.
Gdje je bio sve ovo vrijeme Amir Kazić Leo?
Ja sam zadnji album“Bolji nego ja“ izbacio 2010. godine, onda sam pustio par godina da se izvrti taj album, te sam krenuo raditi singl po singl. Zatim 2013/2014, pojavila se pjesma „Radi to nekom drugom“, s kojom sam nekako lijepo otvorio nakon albuma. Zanimljivo je to što ekipa sa kojom sam radio, zapravo, nikog od njih nisam lično upoznao. Pjesmu je radio Saša Žigić koji živi u Njemačkoj, čovjek koji je miksao živi u drugom gradu, producent je u trećem gradu, ja sam snimao u Zagrebu, master je radio James Cruze u Americi. Kate Restović je radila spot, pa je na kraju sve to ispalo više nego odlično. Nakon toga sam išao singl po singl, pa tek prije 4 mjeseca sam sa matičnom kućom u Hrvatskoj zaokružio i napravio jedan CD sa 11 pjesama, koji će se, nadam se, do kraja godine pojaviti u Srbiji, Crnog Gori i Bosni i Hercegovini. Pjesma „U dobrim rukama“ je u Hrvatskoj napravila jako dobar uspjeh, pjesme „Javi se pod hitno“, „Noć bez riječi“, „Radi to nekom drugom“, to su pjesme tamo gdje živim i radim prošle više nego dobro. Sada nastojim da napravim prostora da se te pjesme dobiju svoj prostor i ovdje.
Šta volite da radite u slobodno vrijeme?
Ja volim ne raditi ništa, kada ne moram. Puno vremena provodim u svojoj Istri, onako ne radeći ništa, obilazim vinarije, igram lopte. Što više godina imam, više vremena provodim na terenu. Bavim se humanitarnim radom. Do kraja godine će se pojaviti monografija sa 560 fotografija Humanih zvijezda Hrvatske, gdje sam trenutno podpredsjenik te udruge, gdje smo odigrali 125 službenih utakmica, na prostoru BiH, Hrvatske, Mađarke. U okviru kojih smo skupili i donirali preko milion i 100 hiljada eura. Uglavnom radimo za djecu sa poteškoćama u razvoju, djecu bez roditelja. U tih 15 godina smo puno toga napravili, i ponosni smo na taj rad. Ove godine nas je Republika Hrvatska nagradila, te smo dobili najviše odlikovanje za humanitarni rad. Moram istaći da sam jako sretan i ponosan što sam dio tog projekta koji je priznat i od najviše državne institucije.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost?
Ja sam zadnjih par godina poprilično odmarao. Ono što trenutno želim jeste da nađem menadžersku ekipu, neku agenciju, osobu koja bi se posvetila meni, sa kojom bi osmislio plan, kako bismo krenuli na koncertnu turneju i radili ozbiljan posao. Ono što vidim, jeste da ljudi na ovim prostorima vole moje pjesme. Osjetio sam da postoji potreba za Leom na ovim prostorima, ali i šire.
Kada su dueti u pitanju, da li nešto možemo očekivati u skorije vrijeme?
Meni su dueti uvijek bili–kad se desi pjesma. U ovom zadnjem albumu koji će se pojaviti u BiH, ja sam stavio duet od prošle godine sa jednom prekrasnom pjevačicom Vivien Galletta. To je pjesma za jedan mjuzikl, ta pjesma je ispala fenomenalno, I nadam se da će dobiti više prostora u medijima. Trenutno radim sa Izabelom Martinović, ona kao I ja neko vrijeme nije bila na sceni. Nedavno se i ona aktivirala, imamo zajedničkog producenta, što će rezultirati jednim novim duetom, ali i jednim programom od nekih dva sata.
Kada je u pitanju profesionalna saradnja, s kim nikada ne biste radili?
Nikad ne treba reći nikad. Ja samo mogu reći za sebe da sam sretan čovjek, jer sam u svojoj karijeri imao tu privilegiju da imam veto na nešto što ne bih. Iako sam radio sa najvećim facama u to vrijeme, Kornelije Kovač i Đorđe Novković. To su dva velika imena, dva velika autoriteta, ali i mene se tu nešto pitalo. Ja mislim da nema ništa gore nego na silu nešto otpjevati, pa imati pjesmu koje se sramiš, ili podleći nekim trenutnim trendovima. Imam sreću što od početka pa do sada nemam pjesmu za koju mogu reći “eh to mi nije trebalo”. Imao sam priliku da u odabiru kažem da ne mogu, ali ako je u pitanju mišljenje struke, uvijek sam poštovao, kao što su I oni poštovali moje odabire.
Šta mislite o trenutnoj muzičkoj sceni, odnosno kulturi koja je proizašla iz te scene?
Moje skromno mišljenje je, da bih ja hrpu toga zabranio. Šalu na stranu, sve što ima svoju publiku, ima pravo na postojanje. Ali, nažalost sve to pokazuje da kultura mladih ljudi ide u potpuno lošem smijeru. Meni to nije prihvatljivo, i meni se to lično ne sviđa. Ti tekstovi su dosta banalni i govore u razvratu. Ne znam šta mlada osoba, u prelaznom periodu može da shvati slušajući te tekstove, kako može da uživa u tim tekstovima i tom načinu života.
