Za mnoge kapije nas vežu razne uspomene , ovo je priča o jednoj sasvim običnoj kapiji. Ona čuva tajne generacija Tuzlaka koji su prelazili njen prag noseći sa sobom svoje snove , tajne i vizije boljeg žvota. Pričam o kapiji dvorišta Gimnazije „Meša Selimović“. Nekada je ta škola bila jednostavno samo Gimazija ali zaslužno dobija ime po svom profesoru i velikom književniku Meši Selimoviću. Danas često i čujemo da učenici samo kažu išao sam u Mešu ili ja sam đak Meše. Tek toliko da se napravi razlika o kojoj gimnaziji govorimo.
Ali, vratimo se priči o gimnazijskoj kapiji. Nju čine dva dijela ,velika i mala kapija. Interesantno , vratnice male kapije nisu nikada zatvorene, ona je namjenjena prolasku učenika. Velika, široka, otvara prolaz automobilima. Nekada, kroz ovu veliku je prolazilo jako malo automobila, uglavnom u vlasništvu profesora koji su tu radili. Sjećamo se, Fiće, Škode,Tristaća, Citroena,Yuga, i naravno malog Mini Morisa kojeg je vozila naša prof. Ana. Kapija je bila dovoljno široka da bez problema se naprave manevri bilo kakve vrste. Danas kroz nju prolaze, džipovi, Audiji, Mercedesi i ine marke koje nisu bitne za ovu priču ali spomenuti su radi svojih veličina koje su glomazne a u sebi nose malo. Ovaj vozni park večinom pripada učenicima, odnosno njihovim roditeljima a manje zaposlnim u školi. Hoću da pričam o „maloj kapiji“ koja je uvijek širom otvorena dočekivala svoje učenike ali rijetki su prolazili kroz nju. Nekada, neko je rekao da ako uđemo u školsko dvorište kroza mala vrata iz njega izlazimo mali a to ni jedan gimnazijalac nije zaslužio. Gimnazijalci su veliki i na ulasku u školu ali i na izlasku. Mala je baksuzna, neće nam dobro proći dan, dobićemo slabu ocjenu, a „baksuzluk“ male će da nas prati sve 4 godine školovanja.
Možda je priča istinita, to znaju oni koji su je provjeravali, ali mali broj njih se usudio da te rekla –kazala priče i provjeri. Prolazili su te kapije i veliki i mali. Najveći među njima je sigurno onaj po kome danas škola nosi ime, ali to ne znači da još veći u njoj se danas ne školuju i da će iznjedriti naša gimnazija još puno velikana.Bio je tu i naš Mirza Delibašić. Prolazeći svakodnevno kroz gimnazijske kapije ulazio na sporteske terene.Tu su učili od njega mnogi prvi dvokorak kako se radi. Naučio je Mirza mnoge i pravilan skok šut, ali kroz kapije su prošli i drugi veliki ugledni građani koji su rasuti širom svijeta. Ko zna da li je Miralem Pašić veliki kardiolog svjetskog glasa razmišljao da li iskušati prokletsvo male kapije i makar jedan dan proći kroz nju? Ne vjerujem jer Miralem nije ostao mali, postao je veliki svjetski priznati ljekar. Kroz vrata dvorišta hrama znanja prolazili su mnogi, svako je na svoj način ostavio trag. Neki tuzlanski šmekeri su naučili prve svoje „fore“ kako osvojiti djevojku, upravo u tom dvorištu. Možda pamte gimnazijske kapije i prve poljupce ali ne znaju da pričaju.
Moram spomenuti spomenik,otvorena knjiga, koji je u „našem“ dvrorištu, na cijim stranicama su uklesana imena poginulih profesora i učenika u II Sv. Ratu. Svaka generacija gimnazijalaca okupljajući se u maju mjesecu slaveći susrete i godišnjice matura tu polaže cvijeće. Sjećaju se tadašnji ali i današnji gimnazijalci i izgubljene tuzlanske mladosti na Kapiji ali spomenik u dvorištu škole stoji i podsjeća na one čija su imena upisana i u matične knjige Gimnazije ali uokvirena crnim linijama. Svaki dan prolazeći kapijom, naravno velikom, jer ne želim da izazivam zlu sreću, razmišljam o hiljadama onih koji su kročili preko njenik pragova i koliko ih još treba da izliže staze školskog dvorišta. Ponosna sam na svoju školu, i kao njen đak ali i kao profesor. Ponosna sam na sve gimnazijalce koji su bili i koji će biti, a još ponosnija i veliki naklon mojim profesorima, ljudima, koji su nas učili da budemo iskreni, pošteni, vrijedni, marljivi i dobri ljudi. Ponosna sam na one koji su nam dali temelj znanja koji se kasnije samo nadograđuje i usavršava. Ponosna i sjetna na gimnazijsku kapiju kroz koji će proći još mnogo gimnazijalaca i od kojih očekujem da svako ostavi makar neki mali trag. A „mala“ kapija ponosno stoji uz „veliku“ prkoseći kletvama i predrasudama i sa radošću dočekuje stare gimnazijalce a sa zebnjom i neizvjesnošću čeka nove .
