Vijesti

PRIČA IZ IZOLACIJE: Samo nas disciplina može sačuvati da ne izgubimo život i zdravlje













Odgovornost pojedinca ključna je u ovim trenucima za cijelo društvo. Prihvatiti karantin i izolaciju kao svakodnevicu djeluje teško i čudno, ali dugoročno je tako mnogo bolje u cilju prevencije.

Odgovornom se pokazala i naša sagovornica, Lela Šinik, koja je odlučila ispričati za BUKU kako izgleda izolacija, ali i kako je uopšte do toga došlo.

Krajem februara vozila je prijatelja na Beogradski aerodrom iz Banjaluke, jer je on letio 24.3. za Rim na master studij. Uspio je otići taj ponedjeljak rano ujutro, a ona je ostala poslovno u Beogradu sve do 8.marta.

“S obzirom da posjedujem svoju BunarIN-agenciju za digitalni marketing u Bosni, a sarađujem sa programerima iz Beograda, ostala sam poslovno u Beogradu sve do 08.03. kad se vraćam u Banjaluku. Dva dana kasnije ponovo sam otišla poslovno za Beograd, a u toku te sedmice počinju se pojavljivati slučajevi inficiranih građana od Korona virusa. Pomalo se počinje širiti strah među ljudima, ali rekla bih da se život nastavlja normalno odvijati po velegradu kakav je Beograd.”

Sedam dana kasnije, Lela se pokušava vratiti iz Beograda, 15.marta, kada je ujedno bio posljednji dan kada se mogla preći granica bez zaustavljanja.

“Krenuli smo iz Beograda oko 18 časova, bilo nas je četvero u autu, vozili smo se sa dečkom koji je meteorolog u Banjaluci, a inače je iz Beograda. U automobilu je bio jedan par, cura iz Kijeva, Ukrajine, koja je sletjela koji sat ranije na Beogradski aerodrom i njen dečko koji je letio iz Banjaluke u Beograd taj dan da bi je sačekao na aerodromu. Prešli smo na graničnom prelazu Rača kod Bijeljine. Nismo imali nikakvih zaustavljanja ili čekanja na granici. Čitav put je protekao lijepo u druženju sa interesantnim novim poznanicima.”

Dodaje kako je na granici bilo vidno da su svi carinici i policajci shvatili ozbiljno mjere predostrožnosti i da se na svim prelazima, s obje strane granice, nosila zaštitna oprema u vidu rukavica. Također, i na naplatnim kućicama, zaposleni su nosili zaštitnu opremu.

“Negdje oko 22.30 smo stigli u Banjaluku. Ujutro sam nazvala Epidemiološki zavod RS i prijavila se da sam stigla s puta i pitala za dalje korake. Gospođa me je pitala imam li neke simptome? Trenutno nisam imala, ali neki ljudi i nemaju simptome, pa mi je savjetovala da ostanem u kući sljedećih 15 dana, što sam, naravno, prihvatila.”

Mišljenja je da bi svi trebali što manje izlaziti iz kuća bez velike potrebe, jer situacija koja se dešava nije nimalo naivna.

“Svaki dan se čujem sa prijateljem u Rimu. Nije jednostavno kad svaki dan u jednoj državi umre oko 200 ljudi. Zato apelujem na sugrađane da se pridržavaju propisanih mjera. Proces inkubacije nije samo 15 dana, već može biti i 28 dana, stvarne rezultate ćemo vidjeti tek za 90 dana. Jedino nas disciplina može sačuvati da ne izgubimo život i zdravlje.”

Dodaje kako je pozitivno iznenađena što su naše vlasti ovaj problem shvatile ozbiljno i što su se poduzele ovakve mjere, još jednom naglašavajući situaciju u Italiji, koja je nastala upravo zbog neozbiljnog pristupa.

“Dobila sam informaciju iz Gradiške da je vojska blokirala granicu i molila bih svoje sugrađane Gradiščance da se ne bave ilegalnim prebacivanjem ljudi koji su potencijalno zaraženi korona virusom preko granice iz Zapadne Evrope i da ilegalno ne prevoze migrante, jer dolaze iz zemalja koje su snažno pogođene korona virusom kao što su Iran, Afganistan i sl.”

Za sami kraj priče, Lela poručuje da nije problem ostati u stanu ako treba i 3 mjeseca dok ne bude sigurno da se izlazi i dok ne bude sigurna da nije prenosnik.

Savjest mi nalaže, čak i ako ja nisam ugrožena skupina, da se moramo odgovorno ponašati prema svojim bližnjima. Trenutno uživam u svakom danu i rješavam sve poslove koje sam odlagala prethodnih par mjeseci. Sreća, svoj posao obavljam najčešće online, tako da trenutno ništa ne trpi. Posvetila sam se kuhanju zdrave hrane, čišćenju, pranju i peglanju i sve mi to čini zadovoljstvo, jer bilo kakva posvećenost čini me sretnom.”

A upravo je to ono što svi možemo u ovim trenucima uraditi. Fokusirati se na aktivnosti unutar kuće, ma koliko se teškim to činilo. Jer definitivno bi bilo teže brojati žrtve naše nepažnje i nemara, ako se ne ponašamo odgovorno kao društvo.

Izvor: 6yka.com



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button