Piše: Ana Kolar
Ima tih nekih razgovora koje si vodio koje nikako da zaboraviš. Svako malo te nešto na te razgovore i te ljude podsjeti. A realno, ne bi se htio prisjećati baš svog smeća koje ti je u životu prošlo kroz život.
Pritom ne mislim na smeće koje baciš u kantu ili kontejner, ono koje možeš reciklirati i možda nešto korisno od njega napraviti, nego na smeće kao karakternu osobinu.
Iako ne volim taj izraz i previše me podsjeća na neke ljude koji ga koriste, za neke stvarno ne pronalazim bolju riječ. Za silovatelje, pedofile, mučitelje životinja, ubojice… Da, smeće. I nije mi žao na njih potrošiti tu riječ jer, zaslužili su tu “titulu”.
Ali kao i na odlagalištu, i u stvarnom životu postoji više različitih vrsta ljudskog smeća. Ne mora napraviti ništa za što bi ga se moglo krivično goniti da bi netko bio smeće.
I tako, nedavno su diljem regije obilježili Paradu ponosa, gej paradu, Dane LGBT zajednice i kako se već sve zovu. Nemoguće je bilo, čak i nakon svih ovih godina otkako se iste parade i manifestacije održavaju, ne pronaći i ne nalejeti na odurne komentare ljudi kojima smeta što netko s nekim spava, ljubi se i voli ga/ju. Moje mišljenje je da je većina tih ljudi kojima smeta tuđa ljubav u svojoj suštini najusamljenija i najnevoljenija na svijetu.
Ako imaš ljubav, onda ti ne smeta druga ljubav.
Ako nemaš ljubav, onda odjednom druge ljubavi osjećaš kao napad na vlastito neposjedovanje ljubavi. Ti nisi voljen, pa zašto bi onda voljeni bili drugi ljudi, jel?
Ali… Vratimo se na ljudsko smeće.
Bilo je ljeto, prije dosta godina, ali sjećam se razgovora do u detalje. Sjedili smo na terasi na moru i taj netko koga sam tada smatrala prijateljem i obitelji gledao me u oči i lagao.
Prva laž bila je kad je razgovor prebacio na “prijatelja”. Znaš ono kad te nešto zanima ili imaš neki vlastiti primjer, ali te sram pa iskoristiš to neko iskustvo ili problem kao tuđi? E, tako je on meni ispričao priču o svom gay prijatelju (znala sam tko je taj prijatelj, a znala sam i da je ovaj ispred mene tako rigorozno katolički odgojen da mi nije smetalo što preda mnom niječe vlastitu seksualnost).
Pričao je kako mu je bilo teško prihvatiti da je gay, kako to i dalje skriva od obitelji i rodbine te kako je taj isti prijatelj među najstarijim od sve braće i da bi se morao oženiti jer obitelj od njega to očekuje.
Zastala sam na sekundu, iako sam u tom periodu života vjerovala u brak, bila zaručena i planirala vjenčanje. Smučilo mi se na dio “morao bi se oženiti jer obitelj od njega to očekuje”.
Nitko ne očekuje da se oženiš ili da rodiš, pomislila sam si tad, a isto mislim i sad, desetak godina kasnije.
Ljubav, razumijevanje i poštovanje prema drugom biću (nazovimo taj odnos partnerski ili što već) ne mogu ići na prekidač. Uključiš kad ti odgovara? A-a, to možda tako funkcionira u filmovima, ali i to je jedno veliko možda.
Nastavio je lagati i predstavljati se kao “prijatelj” i ono najgore, produbljivao je svoje odvratne ideje. Rekao je kako uopće ne bi bio problem da se on sad, pardon “prijatelj”, oženi i složi jedno dvoje djece da obitelj, crkva i rodbina ne posumnjaju da je gay.
Osjetila sam kako mi nije dobro. Ne zato jer je gay nego zato što sam znala da je sposoban učiniti tako nešto. I zato što nije jedini koji zbog onoga “što će selo/familija reći” ide svjesno uništiti i povrijediti još ljudi oko sebe.
Pogledala sam ga u oči i rekla mu da mu je “prijatelj” govno i smeće čak i ako samo razmišlja o tome. Nije mu baš bilo previše jasno, vidjela sam da mu je neugodno, ali nastavila sam:
“Pazi, najmanji problem je pronaći neku ženu, oženiti ju, ponuditi joj sve na svijetu, roditi s njom barem jedno dijete, ali što onda? Što onda kad se sazna, a nemoguće je da neće, da taj tvoj prijatelj nije onaj za kojeg se predstavljao? Što kad mu žena kojoj je obećao tko zna što sve ne, sazna da je sve od početka bila laž i da nije problem u njoj nego u tome što je on govno? Nije problem ni u tome što je gay nego što je lagao i nju i njenu obitelj i sve ljude oko njih. To boli, a on je to svjesno učinio. Nije da nije znao tko je i kakav je, ali išao je zadovoljiti okolinu i norme da bi sakrio svoju prirodu. Išao je svjesno povrijediti one najranijivije, one koje odabereš i rodiš, kojima govoriš sve najljepše i koji od tebe imaju očekivanja… Ne znam, da se mene pita, takvi ljudi bi gulili doživotnu u zatvoru samo da opet ne povrijede nekoga.”
Pogledao me, shvatio da sam mrtvo ozbiljna i da mislim da je jebeno krivo lagati nekog drugog da bi lakše podnio to što lažeš sebe. Čak sam mu ispričala primjere koje oboje znamo, rastava braka jer je on gay i djeca nepovratno oštećena nakon svega. Mogli su nakupovati stanova i stanova, skupocjenih poklona i poplaćati sve što se njihovoj djeci snilo, ali nisu mogli sakriti da su tu djecu imali zato da ne bi bili osuđivani. Nisu mogli objasniti vlastitoj djeci zašto su lagali njihovu majku i zašto su uopće napravili to što jesu.
Završili smo taj i sve ostale razgovore nakon toga. Srećom pa se nakon par godina ipak pomirio s vlastitom seksualnošću, priznao je javno i nije oženio neku tek tako da se ne zna da je gay.
Za njega znam da nije unesrećio neku ženu lažući joj od početka, ali što je s drugima? Svako toliko mi to padne na pamet i kako me gledao u lice, smrtno ozbiljan s namjerom u očima.
Do idućeg puta, izbjegavaj one koji lažu sebe, zdravije je.
Zagrljaj,
A.
IZVOR: Lola Magazin
