„Brak je zajednička institucija žene i muškarca u kojoj supružnici dobrovoljno pristaju da rješavaju probleme koje uopšte ne bi imali da se nisu uzeli …“!
Zašto je broj razvoda u stalnom porastu?
Oni koji bi da banaliziraju ekonomiju, rekli bi da je cijela ekonomija jednostavna: kupi jeftino, prodaj skupo! Naravno da niko ne može pobiti ovu formulu (2+2=4). Ali, tu nije riječ o ekonomiji, već o prostoj matematici! Prirodno je da obični ljudi pojednostavljuju stvari, kako bi pokušali shvatiti suštinu i da pri tome uglavnom, svjesno ili nesvjesno, koriste prostu matematiku. Prirodno je i da gledajući fudbalsku utakmicu (sa tribina ili na TV) u kojoj npr. Džeko ili Pjanić u 75. minuti promaše neku šansu nakon ‘obećavajućeg’ kontranapada kažemo da su ‘smotani’ ili ‘kilavi’, ne vodeći računa o činjenici da su oni do tog minuta pretrčali po 10-tak kilometara (svaki, pogotovo Pjanić), a da je većini nas ‘duša u nosu’ već nakon pretrčanih pola terena. Problem nastupa kada tako shvaćenu suštinu plasirate kao tvrdnju ili još gore kao definiciju. Pogotovo nekome ko se nije četiri godine školovao na fakultetu čija je adresa poznatija zbog autobuskog stajališta, nego same ‘visokoškolske ustanove’.
Izgleda da je prirodno da ono što pojednostavljeno shvatamo pomoću proste matematike nije uvijek u cjelini realno i racionalno! Zašto? Zato što u matematici osim prirodnih (samo pozitivnih prostih i složenih) brojeva, postoje i cijeli (svi pozitivni i negativni brojevi sa nulom), racionalni (svi pomenuti plus razlomljeni), a bogme i iracionalni brojevi (racionalni plus oni koji se ne mogu napisati u obliku razlomka), a koji su realni (svi pomenuti). Zbog toga, ono što je prirodno da bude shvaćeno kao tačno, ne mora da u cjelini bude tačno, a pogotovo ne mora biti racionalno, obzirom da zbog banaliziranja rizikujemo da sve bude iracionalno (kako sam ja ovo?)! Dakle, tačno je da je 2+2=4, ali je takođe tačno da je i 5-1=4. ili je isto tako 1,31+2,69=4, kao što je tačno da je i √16/1=4 i td. Ono što nije tačno jeste da ne možeš uvijek kupiti jeftino, a prodati skupo. Puno češće je obrnuto, ili u najboljem slučaju „pošto kupio, poto prod'o“ (upravo zato što je to najjednostavnije). Kao što ni Džeko ili Pjanić ne mogu uvijek dati gol kada im se ukaže šansa, pogotovo iz šanse koju vidimo i naše perspektive (sa tribina ili ispred TV-a) koja ne uvažava činjenicu da mi nismo na terenu i da realno, ne razumijemo kako je njima.
Čemu ovakav uvod? Namjerno upotrebljavam riječi: prirodno, prosto, shvatiti suštinu, tačno, realno, racionalno, cijelo … , da bih istakao ključnu riječ koja se krije iza pomenute pretpostavke o ekonomiji (a pretpostavke su obično ‘majke svih zajeba!’). Ta pretpostavljena riječ je USPJEH. Samo uspješna ekonomija ili uspješna akcija Džeke ili Pjanića nas zadovoljava. Zašto? Kao što sam ranije pisao, zato što neuspjeh boli! Svi bismo željeli ili htjeli biti uspješni. A kada nam se te želje ili htijenja ne ostvare osjećamo se poraženo. Ti neugodni osjećaji se javljaju zbog nezadovoljene potrebe za uspjehom ili postignućem. Moj profesor Adižes kaže da je integracija znak zdravlja, a dezintegracija znak bolesti!?. (a njegova formula uspjeha je predstavljena količnikom između eksterne integracije i interne dezintegracije o čemu neću detaljisati). Ali zaista, kada vidimo neku staru kuću koja je zapuštena, oronula, skoro beživotna, za nju kažemo da se raspada. Isto važi za sličan trošan automobil – raspada se. Čovjek koji je bolestan sam za sebe kaže ‘raspadam se!’. Raspadaju se (dezintegrišu) carstva, države, firme, brakovi, porodice, pa čak i snovi, prijateljstva, ljubavi, …
Zašto? Sve što postoji, ima neku svrhu. Služi nečemu. Ako je svrha nečega ispunjena, onda je ostvarena funkcionalnost i to se u ekonomiji zove efektivnost. A za svaku funkcionalnost trebamo neku energiju koja može dolaziti ‘iznutra’ ili ‘spolja’. A ako je svrha ostvarena uz optimalnu (ili najmanje moguću) upotrebu i potrošnju energije, odnosno resursa, onda se to u ekonomiji zove efikasnost. Da bi bila uspješna, ekonomija (a to važi za svaki uspjeh) mora biti kratkoročno i dugoročno efektivna i efikasna. Treba naglasiti da je moguće biti efektivan a neefikasan i obrnuto. Kako kratkoročno, tako i dugoročno (sve moguće kombinacije). Neko će reći da je i ostvarenje uspjeha jednostavno. Kada jednom uspiješ, samo to sistematizuješ i ponavljaš ga. E pa nije. Zašto? Zbog promjena! (Ako ste spremni polemisati o ‘Panta rei …’, onda nema smisla ni da čitate dalje). Promjene, koje su jedina izvjesnost u životu (jer one ga izgleda i čine) su u današnjem svijetu sve intenzivnije, (brže, jače, veće) i one su te koje onemogućavaju uspjehu da ‘ostane na vlasti’. Stoga se uspjeh, uvijek iznova, mora postizati ili dokazivati. Dakle, promjene proizvode probleme, a svaki problem proizvodi potrebu da ga se riješ. Ako se neki problem riješi, onda kažemo da smo uspjeli ili ‘iskoristili priliku’, što znači da su u zavisnosti od tačke gledišta problemi u stvari prilike da se postigne uspjeh.
Zašto sam stavio ovakav naslov? Kao prvo, sviđa mi se ova definicija koja je pobijedila na jednom neformalnom (relativno anonimnom) konkursu. Ali to naravno nije razlog. Mislim da je ljubav (šta god to kome značilo) najveći stadij integracije. Brak je jedan tipičan primjer integracije (mada nije svaki iz ljubavi). Sa druge strane, razvod je jedan tipičan primjer dezintegracije (postoje razni razlozi). Zašto su svadbe pune radosti i veselja, kako mladenaca tako i rodbine, prijatelja, pa i mnogih koje se to direktno i ne tiče? I zašto razvodi pogađaju ne samo one koji su učestvovali u tom slavlju, nego i nedužne koji su nastali nakon njega? (tu prvenstveno mislim na djecu, ali i njihove prijatelje i sve veze koje se dalje multipliciraju). Ne ulazeći u moguću polemiku o ‘zdravlju’ i ‘bolesti’ integracije i dezintegracije, pitao sam se zašto je broj razvoda u porastu? Dali se radi samo o neuspješnim brakovima ili o nečemu drugom, možda čak i puno većem? Broj razvoda u BiH povećava se tokom proteklih godina, a prema statističkim podacima bilježi se drastičan rast (od 2008. do 2018. godine broj razvoda je udvostručen). Vjerovatnoća da ćete se razvesti po tim statistikama iznosi 11,3%. To je puno više od vjerovatnoće da ćete fasovati covid-19 (korona virus 0,7%). Neke uporedne statistike pokazuju da je veća vjerovatnoća da ćete počiniti anomijsko samoubistvo (anomija – ne postojanje ili pomanjkanje socijalnih ili društvenih normi, stanje u kojem dolazi do destabilizacije starih normi i pravila, stanje loma normativne strukture nekoga društva do koje dolazi ili zbog iznenadnog porasta moći i bogatstva društva ili zbog ekonomske depresije i političke propasti) u okviru kojeg je razvod braka na drugom mjestu, nego da ćete oboliti a pogotovo umrijeti od covid-19. I gdje je tu ekonomija? Da ne kažem efektivnost, a pogotovo efikasnost …
Samo razmišljam …
Edim Sarihodžić
