Pisao sam ga oko pet godina, što ne isključuje mogućnost da je imbecilan, teško mi je to procijeniti. Dok sam ga prelistavao činilo mi se kao da ipak nije, osjećao sam neki ushit. Koji je ubrzo zamijenila tjeskoba. U redu, ukoričen je roman, ali koji kurac da sad radim s njim? Zašto nisam na vrijeme otvorio fejsbuk i održavao ga, skupljao frendove? Sad bi mogo snimit naslovnicu romana i prikeljit je na fejsbuk, čekat lajkove, možda i neke pozitivne komentare. Kako bi to bilo uzbudljivo! Sve bi ovo onda imalo nekog smisla! A ovako… Čamim u pustoj sobi s trideset autorskih primjeraka porazbacanih po kauču. Kako tužno.
Ali ljudi su štakori, i u najbeznadnijim situacijama proradi im instinskt za samoodržanjem. Pregrizao sam ponos i na mobitel nazvao svog redakcijskog kolegu Pavla Svirca. On već skoro treću godinu manijakalnom upornošću održava svoju fejsbuk stranicu. Razvio je sve moguće metode gerila i gorila marketinga. On bi mogao stavit obavijest da mi je izašao roman. Fotkat ću naslovnicu i poslat mu je na mejl. Lijepo ga zamolit da to stavi na fejs. Otipkao sam njegov broj.
Kad sam mu rekao što želim, počeo se naslađivat, namjerno me kinjit.
– Ne mogu ti danas stavit. Objavio sam već tri statusa. Bilo bi previše da stavim još jedan. Totalno bi zagušio onda ta tri koja su jebeno uspjela, ovaj zadnji ima već skoro osamdeset lajkova. A stavio sam ga prije jedva sat vremena… Oćeš da ti ga pročitam?
– A kad bi mogo stavit onda to za moj roman? – promrmljao sam. – Znaš koliko sam se trudio oko njega, kršile su me sumnje, bacao sam, prepravljao… Volio bih da ljudi vide da je izašao… Bi ga mogao stavit sutra ujutro?
– Jel moram i napisat svoj tekst na status? Ono, kao da sam oduševljen?
– Pa sastavi nešto… Da nije samo fotka naslovnice… Sad ću ti poslat fotku. Ma, neki kratki tekst napiši, u stilu: „Izašao roman mog redakcijskog kolege, preporučam!“, tako nešto.
Stanka. S druge strane puhanje u mobitelni zvučnik.
– Joj, kako ste svi naporni… Prezirete fejsbuk, zabavnu trivijalnu prozu, a kad objavite te svoje olfo umjetničke drkotine onda jebete u mozak nas koji imamo fejsbuk da vam lijepimo te obavijesti… – procijedio je Svirac. – Šta ne pošalješ obavijest Derku u Večernji… Ili u Quorum… Šta si navro na mene…
– Okej, ne moraš stavit. Sori na gnjavaži.
– Ajde, šta se odmah duriš, stavit ću. Ali sutra. U toku dana.
Kiptio sam u sebi. U kakvu sam se to situaciju doveo. Da zbog fejsbuka klečim pred jednim žoharom. Stisnuo sam na mobitelu tipku za prekid veze. Bacio se na kauč među primjerke romana. I za utjehu, sa ovitka čitao pomalo hermetične rečenice dr.sc. Aleksandra Mijatovića: „Štakorbar uvodi inovaciju u Kunstlerroman, žanr karakterističan za hrvatski moderan roman, rekontekstualizira i resemantizira klasične motive putovanja, pripadnosti, očinstva i njihov odnos prema subjektivnosti i zajednici, postavlja pitanje o društvenom položaju književnosti, istražuje kako književnost može postavljati političke probleme, a da se ne obaveže na već definirane ideološke pozicije i svjetonazor“.
Da, da, inovacije, rekontekstualizacije, resemantizacije, to je sasvim drugi svijet, nisam smio posezat za fejsbukom. Sa svojom prozom pripadam sasvim nekom drugom svijetu rijetkih književnih ptica… Da, hrvatska moderna… Dobro je to skužio doktor Mijatović. Ali ako pišem načinom hrvatske moderne, znači li to da sam i danas moderan? Valjda znači. I moram pogledat u rječnik stranih riječi što znači Kunstlerroman. To mi dobro zvuči, nekako srednjoeuropski muzilovski. Fakat, ja sam kao Musil, on je isto živio posve izvan svog vremena, nitko ga nije jebao ni pol posto, čak su ga smatrali netalentom. Čovjek bez svojstava… Da, ja sam u toj spici. Nisam se smio ponižavat pred onim moronom da me stavi na fejsbuk. Moram nastaviti tesati svoje nove rukopise… Za koga? Za nekog borhesovskog dvojnika u univerzumu koji ćeme dočekati na kraju puta.
Kako tužno.
Ali izdržat ću. Odnijet ću tri primjerka romana na Krležin grob. Možda Igor Mandić tamo naiđe pa ih pokupi. Ali on više ne piše književne prikaze…
Ma, otvorit ću si sam jebeni fejsbuk. To može svaki idiot, zašto ja ne bih mogao?
Željko Špoljar
