Postala sam donor organa, kartica kaže, trećeg novembra 2014. godine. Ne samo što nisam morala to da uradim, nego kao da je sam sistem bio zbunjen činjenicom da to želim. Lutala sam hodnicima VMA, uporna, dok nisam naišla na jedini šalter na kojem ne čekaš red. Na kojem, zapravo, čekaju tebe. Žena je bila toliko iznenađena što neko mlad želi da pomogne da sam je pitala da li je moguće da je to toliko rijetko.
“Vi ste deveti”, rekla je.
Deveta te godine u njenom jedanaestom mjesecu. Deveta na 1.000 koliko ih je u tom trenutku čekalo na transplantaciju. Neki od njih imaju djecu, neki od njih su djeca.
Razumijem da osjećate nepovjerenje prema ovoj državi. Radila sam dovoljno priča o njenim službenicima da mogu samo da se složim sa vama. Ali tog dana kada sam stala da sačekam trolu do Banjice razmišljala sam o svim onim drugim pričama koje se nadam da neću napisati. O mladim majkama koje čekaju bubreg. O dječici kojoj majke govore da “samo još malo, pa začas kod čike da dobiješ zalistak pa obećavam da idemo na more”.
O tome da me neko pita zbog čega se za njegovo dijete nije skupilo dovoljno para, a ono pored je već otišlo na liječenje, a ja ne smijem i ne mogu da izgovorim da je to drugo dijete ispalo slađe na slici i da iskustvo pokazuje da je vjerovatnije da će ono preživjeti, a za vaše gospođo, za vaše neće imati para. I da nije normalno. I da nije pošteno. I da je, nažalost, vjerovatno tačno.
Nije istina da ne možete ništa da uradite. Možete. Štaviše, pokazalo se da ogroman broj ljudi kaže da nema ništa protiv toga da budu donori, samo ih mrzi da odu ili nisu ni znali da je tako nešto uopšte moguće. I djeca umiru zbog toga.
Statistika pokazuje da su neuporedivo veće šanse da će u Srbiji nekom zatrebati donor nego da će ta osoba biti donor. Mnogo su veće šanse da će neko od vas dobiti neki od mojih organa, a skoro nikakve da će neko na taj način pomoći meni. Ne tražim to.
Svjesno sam to odlučila i stojim iza te odluke. Ako ovo kojim ludim slučajem, a ima ih u životu, bude čitala osoba koja jednog dana dobije moje srce, nadam se da će je dobro služiti. Imalo je lomova tu i tamo, ali trudim se da ga čuvam u razumno dobrom stanju.
Niko vas ni na šta ne tjera. A čak i novi sistem po kojem bi svi bili donori ne obavezuje vas da to i ostanete. Uvijek možete da potpišete papir i izaberete da to ne želite. Ali prije nego što to uradite, razmislite samo o ovome: Ako je neko spreman da ubije za vaše organe, spreman je da prekrši zakon. Ljudima koji krše zakon ne treba zakon da bi to učinili.
Ni doktori koji vam spašavaju život ne znaju da ste donori. Da ne pominjemo koliko je transplantacija kompleksna i u najidealnijim uslovima.
Ako i dalje sumnjate, uzmite i ovo u obzir. Javno sam donor organa godinama.
Niko me nije ubio, naprotiv, osjećam da mnogo veću poentu ima to što sam živa.
Ako od tih hiljadu ljudi koji čekaju transplantaciju makar jedna osoba živi i kad mene ne bude, možda su svi otkucaji tog srca imali više smisla.
Izvor: Noizz.rs
